Slovenski jezik

Slovenski jezik je južnoslavenski jezik i maternji jezik za oko 2.000.000 Slovenaca u Republici Sloveniji, gdje je i službeni jezik, te za pripadnike slovenske manjine u Austriji (oko 60.000 u Koruškoj i Štajerskoj), Italiji (oko 54.000 u Beneškoj Sloveniji, Reziji, Trstu i Gorici), Hrvatskoj (11.800-13.100) i Mađarskoj (2.700). Broj slovenskih emigranata u Americi, Zapadnoj Evropi i Australiji procjenjuje se na oko 400.000 govornika. Jedan je od 24 službena i radna jezika Evropske unije.

Slovenski jezik
slovenski jezik, slovenščina
Države govorenja Slovenija, Austrija, Italija, Mađarska
Broj govornika 2,5 miliona
Službeni status
Služben u Slovenija
Flag of Europe.svg Evropska unija
Jezički kod
ISO 639-1 sl
ISO 639-2 slv
ISO 639-3 slv
Također pogledajte: Jezik | Spisak jezika

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Božidar Stanišić (pisac)

Božidar Stanišić, bosanskohercegovački pisac, rodio se 1956. u Visokom, diplomirao jugoslavenske književnosti u Sarajevu, a zatim radio kao profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti u Maglaju. Od 1992. godine živi s porodicom u Furlaniji, u Zuglianu kod Udina.

Aktivno sarađuje s Udruženjem/Centrom ”E. Balducci”, u čijem je izdanju objavio tri zbirke pjesama: ”Primavera a Zugliano” (1993), ”Non-Poesie” (1996) i ”Metamorfosi, di finestre” (1998). Objavio je i tri zbirke priča: ”I buchi neri di Sarajevo” (1993), ”Tre racconti” (1998) i ”Bon voyage” (2003). Sva navedena Stanišićeva djela našla su u prvom izdanju u italijanskom prevodu, a neka su prevedena na francuski, engleski, albanski i slovenski jezik. Ako izostavimo pjesme objavljene u dvojezičnoj italijanskoj ediciji, nijedna od navedenih Stanišićevih knjiga nije do sada objavljena u originalu, iako autor stvara na svom maternjem jeziku. Lik kojeg se nekadašnji maglajski učenici rado sjećaju.

Fran Krsto Frankopan

Fran Krsto Frankopan (Bosiljevo, 4. mart 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. april 1671.), hrvatski plemić i pjesnik

Polubrat Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog, s kime je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša nezadovoljnih centralizatorskom i kunktatorskom politikom Bečkog dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Madžara.

Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Krsta Frankopana, prema nekim se izvorima rodio se u Karlovcu 4. marta 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.

Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio italijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je učestvovao u velikom boju s Turcima kod Otočca. Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti; rođeni pjesnik, za života je objelodanio samo jedan književni rad, spjev "Elegia" (1656.). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke "Gartlic za čas kratiti", koju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće, sve do nedavna poznata samo djelimično, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Moliereovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tužne nastale u tamnici. Priređujući zbirku, znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao hronološki nego ih je pomiješao.

Tragičnu pjesnikovu sudbinu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci "Gartlic za čas kratiti". Morala su proći puna dva vijeka dok ju je otkrio tadašnji bibliotekar u bečkoj Dvorskoj biblioteci Ivan Kostrenčić; on ju je prvi i objelodanio, i to odmah u knjizi (Vrtić, 1871.), ali samo u izboru, jer su neke od tih pjesama, one erotske iz "Gartlica" i ciklusa "Zganke", zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitaoca. Iako je pojava te knjižice bila litararna senzacija, ipak niko od tadašnjih kritičara, ni Vatroslav Jagić, nije u njoj prepoznao vrijednost.

Nedostajale su im bitne naučno-teorijske spoznaje, ali i receptivno-doživljajne, emotivne pretpostavke (sam Jagić, iako izuzetno zaslužan filolog, nije, kao ni većina hrvatskih jezikoslovaca dopro do razine estetskog). Tvrdnjom da je Frankopanov jezik "mješovit i šarovit" nije se ni moglo doći do ispravnog estetskog suda. Jer ta "mješovitost i šarovitost" nije bila mana nego specifična osobina svih pisaca ozaljskog kruga, koja nažalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati, jer je u vrijeme kodifikacije hrvatskog književnog jezika uzorom bio Ivan Gundulić, pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija, iz toga diskursa djelovala kao odstupanje od središnjeg toka razvoja hrvatskog jezika. Tek su novija jezičnohistorijska istraživanja, posebno Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanovog umjetničkog izraza.

Giambattista Marino

Giambattista Marino (1569 – 1625), italijanski književnik, začetnik marinizma, pjesničkog smjera kojeg karakterizira naglašena upotreba neobičnih motiva, složenih i neobičnih metafora, zvučnih figura i ponavljanja. Napisao nekoliko hiljada lirskih pjesama i veliki mitološki spjev Adonis. Marino je bio najveći italijanski barokni pjesnik. Malo je ko bio tako slavan i hvaljen kao on, a tako brzo zaboravljen poslije smrti. Kažu da se italijanski jezik učio na francuskom dvoru da bi se čitao Marino. Za života je bio dosta osporavan.

Habsburška Monarhija

Habsburška monarhija (njemački: Habsburgermonarchie), poznatija i kao Dunavska monarhija (njemački: Donaumonarchie), je nezvaničan naziv koji su koristili historičari za zemlje i pokrajine kojima je vladala austrijska dinastija Habsburg do 1780. godine, a zatim njen nasljednik dinastija Habsburg-Lotaringija do 1918. godine. Habsburška monarhija je bila kompozitna država sastavljena od teritorija koje su bile u sastavu Svetog rimskog carstva. Glavni grad Monarhije je bio Beč, osim od 1583. do 1611. godine kada je bio premješten u Prag. Habsburška monarhija je od 1804. do 1867. godine monarhija je postala Austrijsko carstvo, a od 1867. do 1918. godine Austro-Ugarska.

Habsburška monarhija je svoje početke započela oko dvorca Habsburg u današnjoj Švicarskoj, da bi se kasnije razvila oko habsburških nasljednih zemalja (današnja Austrija i Slovenija) koje su Habsburzi stekli 1278. godine. Monarhija je kasnije narasla uz pomoć ženidbi i ratova, da bi veliki uspon doživjela tokom vladavine Maksimilijana I, Karla V i Ferdinanda I. Od toga trenutka vladari Habsburške monarhije su ponekad izravno vladali i polovinom Evrope.

Nedovršeni članak Habsburška Monarhija koji govori o historiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Hej, Slaveni

Hej, Slaveni ili Hej, Sloveni je pjesma posvećena svim Slavenima i naslov himne bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Prva verzija pjesme napisana je 1834. pod naslovom Hej, Slaveni (ili na slovačkom Hej, Slováci). Pjesmu je napisao Samuel Tomášik. Otad je ova pjesma himna panslavizma, nezvanična himna Slovaka te himna SFRJ. Kompozicija pjesme Hej Slaveni vrlo je slična kompoziciji himne Republike Poljske.

Jugoslavenska radiotelevizija

Jugoslavenska radiotelevizija (kratica: JRT) bio je sistem osam nacionalnih radiotelevizijskih kuća u Jugoslaviji do početka 1990-ih godina. Činilo ga je šest republičkih i dva pokrajinska RTV centra: Radiotelevizija Sarajevo (RTVSa), Radiotelevizija Ljubljana (RTLJ), Radiotelevizija Zagreb (RTZ), Radiotelevizija Beograd (RTB), Radiotelevizija Skopje (RTSk), Radiotelevizija Titograd (RTT), te Radiotelevizija Novi Sad (RTNS) i Radiotelevizija Priština (RTP). Službeni jezik JRT-a bio je srpsko-hrvatski jezik, u Makedoniji makedonski jezik, u Sloveniji slovenski jezik, te djelimice na Kosovu albanski jezik.

Jugoslavenska radiotelevizija bila je članica EBU-a, Evropske radiodifuzne unije, a zajedno sa ostalim članicama ovog velikog sistema nacionalnih javnih RTV kuća participirala je redovno na velikim radijskim i televizijskim spektaklima kao što su bili: muzički festivali Eurosong, San Remo ili dječiji festival Zlatni cekin, odnosno velike sportske manifestacije kao Olimpijske igre, Mediteranske igre, Univerzijada ili zabavno-revijalni programi kao Igre bez granica.

Južnoslavenski jezici

Južnoslavenski jezici su podgrupa iz porodice slavenskih jezika

zapadno-južnoslavenski jezici

slovenski jezik

hrvatski jezik

gradišćanskohrvatski jezik

moliški hrvatski

srpski jezik

slavenosrpski jezik

bosanski jezik

crnogorski jezik

istočno-južnoslavenski jezici

bugarski jezik

makedonski jezik

starocrkvenoslavenski - izumrli jezik

Koper

Koper (italijanski: Capodistria, njemački: Gafers) je naseljeno mjesto i gradska općina, te službeni grad u Sloveniji i sjedište Obalno-kraške regije.

Lingvistika

Lingvistika je društvena nauka koja se bavi proučavanjem jezika.

Ljubljana

Ljubljana (njem. Laibach) je glavni i najveći grad republike Slovenije, naseljeno mjesto, službeni grad i sjedište gradske općine, te sjedište regije Srednje Slovenije.

Marko Vidojković

Marko Vidojković rođen je 1. oktobra 1975. u Beogradu, u kome i danas živi i radi. 2000. godine je objavio svoju prvu priču u časopisu Zbilja. U maju 2000, objavio je priču u časopisu Duga, u ediciji BG blues, i do juna 2001. u toj ediciji objavljeno je još 20 njegovih priča. Pisao je kolumne za časopise Duga, Praktika, Balkan, Marka, Belgrade Life i Playboy. Bio je izvršni urednik srpske verzije časopisa Playboy, potom glavni i odgovorni urednik časopisa Maxim, a potonje ponovno radi kao zamjenik urednika Playboya.

Njegov roman Kandže je od oktobra 2004. do maja 2005. doživio pet izdanja, i dobitnik je nagrade "Zlatni Bestseler" kao najprodavanija knjiga domaćeg autora i jedna od najprodavanijih u zemlji. Za isti je roman u martu 2006. dobio nagradu "Kočićevo pero".

Frontmen je punk benda On the Run.

Romani su mu prevođeni na slovački, njemački i slovenski jezik.

Mustafa Zvizdić

Mustafa Zvizdić, rođen 24. oktobra 1970. u Sarajevu, je bosanskohercegovački književnik. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Govori ruski jezik. Radi kao lektor u dnevnom listu "Oslobođenje".

Njegova zbirka pjesama "Igre voskom" prevedena je na engleski, njemački, francuski i slovenski jezik. Bio je nominiran za nagradu "Meša Selimović", za roman "Muzika zidnih satova".

Prekmurski jezik

Prekmurski jezik ili prekomurski jezik je nezavisno narječje slovenskog jezika, koje još nema službenog govornog statusa. Najviše se govori u oblasti Prekmurje u Sloveniji.

Prekmurski jezik govorijo u Prekmurju preko 80.000 ljudi, kod Monoštra (Szentgotthárd), također u Njemačkoj, ili SAD-u.

Rizo Džafić

Rizo Džafić, književnik, naučnik, književni kritičar i historičar književnosti, rođen 2. septembra 1945. godine u Bosanskoj Krupi, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a Filološki fakultet (studije južnoslavenskih i svjetske književnosti) u Beogradu 1971. godine.

Radio je kao srednjoškolski profesor u Bosanskoj Krupi, te u Njemačkoj ( Stuttgartu, Kölnu i Freiburgu).

Po osnivanju Pedagoške akademije u Bihaću 1993. radio kao asistent pri "Osjeku Razredna nastava" na predmetu Književnost za djecu.

Postdiplomske studije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1998., i odbranio 2000. godine tezu "Razvitak dječije književnosti u Bosni i Hercegovini"

Doktorirao odbranivši tezu "Tematske, genealoške i kontekstualne vrijednosti savremene krajiške književnosti za djecu" na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2003. Za poeziju i prozu nagrađivan na više književnih konkursa.

Za rezultate u odgoju i obrazovanju dobio je 1987. godine, što je u to vrijeme bilo najviše priznanje SR BiH za prosvjetne radnike, Nagradu Hasan Kikić. Godine 2003. dodijeljena mu je nagrada "Najbolji lektor u BiH u 2003. godini".

Zastupljen u izborima, pregledima i antologijama savremene dječije poezije i proze, te u školskim udžbenicima i priručnicima i obveznoj studijskoj literaturi na univerzitetima. Djela su mu prevedena na njemački, engleski, holanski, francuski, švedski, danski, turski, albanski, makedonski i slovenski jezik. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Od 1975. kao kritičar prati savremenu književnu produkciju u BiH i svijetu te objavljuje veliki broj članaka, kritika, studija i eseja u književnim časopisima: Lica, Život, Putevi, Bagdala, Braničevo, Brazde, Izraz, Most, Stvaranje, Mostovi, Odjek i dr.

Objavio je preko 300 naučnih, stručnih i kritičkih tekstova. Trenutno je na Pedagoškom fakultetu u Bihaću voditelj Odsjeka bosanski jezik i književnost.

Slavenski jezici

Slavenski jezici su jezička porodica unutar indoevropskih jezika.

Zapadnoslavenski jezici

čeho-slovački

češki jezik

slovački jezik

lužičkosrpski jezici

gornjolužičkosrpski jezik

donjolužičkosrpski jezik

lehitski jezici

polapski jezik

kašupski jezik

poljski jezik

šleski jezikIstočnoslavenski jezici

bjeloruski jezik

ukrajinski jezik

rusinski jezik

ruski jezikJužnoslavenski jezici

zapadni

slovenski jezik

prekmurski jezik

hrvatski jezik

srpski jezik

bosanski jezik

crnogorski jezik

istočni

bugarski jezik

makedonski jezik

crkvenoslavenski jezik

Slovenija

Slovenija (puni naziv: Republika Slovenija) jeste evropska država smještena na krajnjem sjeveru Sredozemlja i krajnjem jugu Srednje Evrope. Ona na zapadu graniči s Italijom, na sjeveru s Austrijom, na sjeveroistoku sa Mađarskom, a na istoku i jugu sa Hrvatskom. Slovenija leži na spoju alpskog, sredozemnog, panonskog i dinarskog svijeta. Površina Slovenije iznosi 20.273 km2, po čemu ona spada u srednje velike evropske države. Dužina državne granice iznosi 1.382 km, od čega je 921 km kopnene, 413 km riječne te 48 km morske granice. Slovenska obala Jadranskog mora duga je 46,6 km. Glavni grad joj je Ljubljana, privredno, kulturno i političko središte države, a najviši vrh je Triglav (2864 m).

Kroz slovensku historiju smjenjivali su se kulturni utjecaji iz srednjoevropskog i apeninskog kulturnog prostora. Prema popisu iz 2011. Slovenija je imala 2.050.189 stanovnika. Slovenci predstavljaju oko 83% stanovništva, dok je najveći udio, u ustavu spomenutih manjina, Mađara (0,32%), Italijana (0,11%) i Roma (0,17%). Zvanični i nacionalni jezik je slovenski (slov. slovenščina), dok u područjima gdje je naseljena italijanska i mađarska manjina, službeni jezici su i italijanski odnosno mađarski.

Slovenija je svoju državnost zasnovala na plebiscitu o samostalnosti održanom 23. decembra 1990. ali ju je morala i braniti tokom kratkotrajnog slovenskog rata, nakon što je 25. juna 1991. godine proglasila nezavisnost. Po političkom uređenju, ona je parlamentarna demokratija. U Ujedinjene narode primljena je 22. maja 1992. Danas je članica Vijeća Evrope, Svjetske trgovačke organizacije, OSCE-a, NATO saveza, Šengenskog sporazuma i drugih svjetskih organizacija. Pristupila je u punopravno članstvo Evropske unije 1. maja 2004. godine.

Spisak jezika

Ovo je spisak članaka o prirodnim jezicima i narječima.

Vidi i: Jezik, Spisak programskih jezika, Slavenski jezici

Velimir Milošević

Velimir Milošević (15. februar 1937 – 2004) pjesnik je za djecu i nekadašnja zvijezda Jutarnjeg programa Radio-Sarajeva.

Zilhad Ključanin

Zilhad Ključanin (Trnova kod Sanskog Mosta, 5. marta 1960. - Sarajevo, 6. juni 2016) bio je bosanskohercegovački književnik. Studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao iz književno-teorijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Djela su mu prevođena na više jezika: turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski, bugarski. Uvršten je u sve novije antologije i preglede bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije.

Drama "Šehid" premijerno je izvedena 7. decembra 1999. godine u "Bosanskom narodnom pozorištu" iz Zenice u režiji Slobodana Stojanovića. Drama "Muholovac" imala je premijeru 28.2.2008. u Kamernom teatru u Sarajevu u režiji Aleša Kurta. Drama "Švedsko srce moje majke" premijerno je izvedena 2009. godine u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici u režiji Aleša Kurta. Roman "Šehid" je preveden na slovenski jezik: "Pričevalec" (preveo: Damijan Šinigoj), Goga, Novo mesto, 2001.; na arapski (preveo Ismail Bandora), Jordan 2008.; na francuski (preveli Spomenka Džumhur i Gérard Adam), M.E.O., 2011.

Živio je i radio kao slobodni pisac u Sarajevu.

Istočnoslavenski
Zapadnoslavenski
Južnoslavenski
Ostali

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.