Sisari

Sisari ili sisavci (latinski: mammalia) su klasa kičmenjaka (vertebrata) u kojoj ženke imaju mliječne žlijezde, koje luče mlijeko za ishranu mladunčadi. Sisari uključuju oko 5.500 poznatih vrsta, podjeljenih na 1.200 rodova, 152 porodice i nekih 46 redova, mada ovo varira ovisno o klasifikaciji.[1]

Unatoč toj bogatoj biološkoj raznolikosti, osim

Sisari su direktni potomci gmizavaca. Za neke fosilne ostatke teško je reći kojoj od ove dvije grupe pripadaju. Najočitija osobina sisara je krzno i dlaka, kojim je prekrivena koža.

Žive u raznim sredinama na zemlji i u zemlji. Kreću se trčeći, skačući,leteći. Sisari su dostigli najviši stepen u razvoju.

Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Sisari
žirafa, slijepi miš, jež i lav
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Potpleme Vertebrata
Infrakoljeno Gnathostomata
Natklasa Tetrapoda
Razred Mammalia
Klase
  • Podklasa †Allotheria
  • Podklasa Australosphenida
  • Podklasa Theria
    • Infraklasa †Trituberculata
    • Infraklasa Metatheria
    • Infraklasa Eutheria

Razmnožavanje

Kod većine sisara jedan se mužjak pari s više ženki ili se mužjaci i ženke pare s više partnera. Skotnost i dojenje za ženke i vremenski i energetski su veoma intenzivni, mužjaci mogu imati više mladunaca nego ženke. Iz toga se kod mnogo vrsta razvilo poligino ponašanje. Relativno malo mužjaka se pari s mnogo ženki, a mnogo mužjaka se uopće ne pari. Posljedica toga su česte i žestoke borbe rivalizirajućih mužjaka za pravo na parenje. U nekim slučajevima mogućnost izbora prepuštena je ženkama. Iz toga proizlaze kod mnogih sisara kompleksni oblici ponašanja ili anatomska obilježja vezana za razmnožavanje. Mnoge vrste karakterizira spolni dimorfizam , a to znači da su mužjaci često značajno veći i teži od ženki.

Prema nekim procjenama oko 3% sisara živi u monogamnim odnosima u kojim se u čitavom razdoblju parenja mužjak pari samo s jednom ženkom. U ovim slučajevima mužjak uglavnom barem djelomično učestvuje u uzgoju mladunaca. Takav oblik ponašanja obično zavisi o uslovima u okolini: ako su resursi skromni, mužjak se pari samo s jednom ženkom i pomaže joj u podizanju mladunaca, a kad je količina hrane obilna, ženka može i sama podići mladunce, pa se mužjak pari s više partnerica.

Kod nekih vrsta pjeskaša , jedne porodice glodara koji žive u Africi , kao što su gola i siva krtica . One žive eusocijalnim načinom života, inače poznatim uglavnom samo kod nekih porodica insekata . U koloniji živi samo jedna ženka, "kraljica", koja je plodna i pari se s više mužjaka iz kolonije, dok su ostale životinje neplodne i kao radnici obavljaju sve aktivnosti koje su potrebne za preživljavanje zajednice.[4][5][6][7]

Razmnožavanje sisara sa kloakom

Kod sisara sa jednim tjelesnim otvorom razmnožavanje se vrši preko kloake. To je jedini tjelesni otvor preko koga se izbacuje izmet. Mužjakov penis služi isključivo za provođenje sjemena i na vrhu je rascijepljen. Od svih drugih sisavara se razlikuju u tome što ne rađaju žive mlade nego legu jaja . Ona su mala prečnika 10 do 15 milimetara)i svojom kožastom ljuskom i velikim žumancetom više liće jajima gmizavaca nego ptičjim .Ženka leži na jednom do troje jaja 10 dana.

Razmnožavanje torbara

Torbari se razlikuju svojim organima za razmnožavanje od viših sisara. Kod njih su ti organi dvostruki. Ženke imaju dva uterusa i dvije vagine, a mužjaci imaju rascijepljeni, dvostruki penis sa mošnjama .

Ženke svega 12 do 43 dana nose mladunče. Većina vrsta ne razvija posteljicu , ali kod nekih tobolčara postoji primitivna maternica (na primjer kod koale ). Novorođenčad dolazi na svijet kroz porođajni kanal koji kod mnogih vrsta postoji samo za tu svrhu, a rađaju se u nerazvijenom obliku nego mladunčad viših sisara. Porođajna težina im je manje od 1% težine majke i organi su im prisutni tek u samom začetku.

Dobro su im razvijeni samo prednji udovi jer podmladak mora vlastitim snagama prepuzati put od izlaza iz porođajnog kanala do majčinih dojki, a majka im uopće ne može pri tome pomoći.

Razmnožavanje viših sisara

Sisari koji posjeduju placentu obuhvataju najveći broj vrsta. Osnovna osobina viših sisavaca je vanjski sloj ćelija oko oplođenog jajašca. Taj sloj predstavlja imunološku barijeru i omogućava dugotrajan rast ploda u majčinom tijelu. Tobolčari nemaju taj sloj ćelija pa trudnoća mora završiti prije nego što imunološki sistem majke postane dovoljno djelotvoran da prekine trudnoću i izbaci plod "smatrajući" ga nepoženjnim stranim tijelom.

Trajanje trudnoće ili skotnost, kao i broj mladunčadi, zavisi o načinu života pojedine vrste. Čučavci (na primjer zvijeri i glodari ) imaju kraće razdoblje skotnosti i veći broj mladunaca, dok potrkučci ( npr. papkari i kitovi ) dugo nose mladunčad i imaju manji broj mladunaca. Tako naprimjer skotnost kod nekih vrsta hrčaka traje samo 16 dana, dok kod afričkih slonova može trajati do 25 mjeseci.

Podjela

Dijele se u tri podklase

  1. sa kloakom- Prothoteria monotremata
  2. torbari
  3. placentalni sisari- Theria

Torbara je bilo oko 26 redova. Danas ih ima 16. Ovo svjedoči o uspješnosti grupe.

  • Klasifikacija sisara:

majmuni primati i polumajmuni

  1. Kljunari i bodljikavi mravojedi- sisari koji polažu jaja
  2. Torbari
  3. Bubojedi
  4. Leteće vjeverice
  5. Mravojedi
  6. Ljuskavci
  7. Zečevi
  8. Glodari
  9. Mesožderi
  10. Perajari
  11. Surlaši
  12. Morske krave
  13. Papkari
  14. Kopitari
  15. Polumajmuni
  16. Majmuni

Reference

  1. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  2. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  3. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (1996): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  4. ^ Wilson D. E., Reeder D. M., Eds. (2005): Preface and introductory material. Mammal Species of the World (3rd ed.). Johns Hopkins University Press, Baltimore, ISBN 978-0-8018-8221-0.
  5. ^ OCLC 62265494. Initiatives. The IUCN Red List of Threatened Species. IUCN, 2010.
  6. ^ Rowe T. (1988). "Definition, diagnosis, and origin of Mammalia". Journal of Vertebrate Paleontology 8 (3): 241–264. doi:10.1080/02724634.1988.10011708.
  7. ^ Kemp T. S. (2005). The Origin and Evolution of Mammals. Oxford University Press, Oxford, ISBN 0-19-850760-7.

Također pogledajte


P biology.svg Nedovršeni članak Sisari koji govori o biologiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Anatomija

Anatomija (grč. anatemnein = "sjeći, rezati") jest grana medicine koja ima za cilj proučavanje osnovnih makrostruktura organizma. Praktično svaki organizam ima sebi svojstvenu anatomiju, ali je najvažnija anatomija 5 životinjskih grupa: ptice, ribe, sisari, gmizavci, te vodozemci. Naravno, najvažnija među njima (za medicinsku nauku) jest anatomija čovjeka, a uz nju i anatomija sisara, koja je zanimljiva za veterinarsku medicinu.

Anatomiji je zadatak približiti zainteresiranima što bolje sve okom vidljive strukture na posmatranom organizmu, ne ulazeći u njihovu funkciju pretjerano, jer je to zadatak druge nauke, fiziologije. Može se podijeliti na manji broj grana koje imaju specifične sfere interesiranja, kao, npr, sistemska anatomija, topografska anatomija, plastična anatomija itd.

Biljožderi

Biljožderi ili biljojedi (herbivori) su životinje koje su anatomski i fiziološki prilagođene na ishranu biljnim materijalom (npr. lišćem) kao glavnom komponentom ishrane. Kao adaptaciju na ovakvu ishranu, biljojedne životinje obično imaju prilagođene hrapavi ili za mrvljenje prilagođeno zubalo. Konji i drugi biljojedi imaju široke zube koji su prilagođeni za brušenje trave, kore drveta, i drugih tvrdih biljnih materijala. Pored toga, i cijeli probavni sistem im je prilagođen preradi celuloze i njenih derivata. Tako, npr., zbog specijalizacije na biljnu hranu biljožderi imaju duži probavni trakt, veći želudac, jače vilice a kod sisara široke kutne zube nego mesožderi ili svežderi. To se osobito odnosi na niz specijaliziranih struktura želuca i crijeva, koji su specifični za pojedine redove biljojeda.

Latinska kovanica herbivora potiče od od riječi herba ( = male biljke ili biljka) i vora od vorare (= da jede ili proždire).Biljožderi se mogu naći na kopnu, u moru i slatkim vodama. Biljožderi su uglavnom sisari. Poznatiji su konji i primati. Svi su primati biljožderi, izuzmemo li ljude i babune. Također čimpanaze ponekad jedu meso manjih životinja.

Biološka raznolikost

Biološka raznolikost (grč. βiοs - "bios" + lat. diverssus, particip prošli od dīvertere = "da se skrene") tj. bioraznolikost jeste pojam koji opisuje činjenicu da na Zemlji nisu nikad postojala, ne postoje, niti (teorijski) mogu postojati dva biološki istovjetna živa sistema. Bioraznolikost izumrlih i postojećih oblika života i njihovih zajednica možemo proučavati na razini sveukupnog živog svijeta i viših sistematskih kategorija (organizacionih tipova ili porodica, naprimjer), među posmatranim vrstama živih bića ili među istovrsnim jedinkama i njihovim različito definiranim grupama. Bioraznolikost je sveukupno stanje i ukupni biološki potencijal promjenljivosti, odnosno izvorni uslov opstanka žive supstance na Zemlji.Uopšteno gledajući, bioraznolikost se može opisivati koristeći više polaznih nivoa i pripadajućih definicija:

specijska raznolikost je definirana brojem različitih vrsta u posmatranom prostoru i vremenu,

intraspecijska raznolikost predstavlja biološku heterogenost unutar svake vrste, a njena osnova je genetički diverzitet, dok je

ekološka raznolikost određena je učestalošću različitih biocenoza, ekosistema i viših stepena ekološke integracije.Biološke nauke koje se posebno intenzivno bave problemima, uzrocima i posljedicama (tj. prirodom, procesima i pojavama promjenljivosti životnih oblika) – kao osnovnu jedinicu proučavanja uzimaju vrstu, odnosno intraspecijsku i interspecijsku raznolikost.Iako u tom pogledu postoje različite procjene, smatra se da je do danas na našoj planeti poznato preko milion životinjskih i pola miliona biljnih vrsta, a skupa sa neopisanim oblicima, taj broj doseže opseg i 3–10 miliona. Jedna od njih je i vrsta Homo sapiens ("čovjek razumni"), koja obuhvata sve ljude današnjice i njihove neposredne fosilne pretke.Nakon pojave molekularnobioloških analiza, identifikacija evolucijskih linija i vrsta životnih oblika razvijala se strahovito brzo. Određene vrste molekulskih informacija, posebno sekvenci DNK, mogu pružiti jasniju podršku nego što su morfološki podaci ikada mogli poslužiti za identifikaciju vrsta, posebno kada su u grupi i slične su po izgledu. Molekulski markeri često mogu biti određeni mnogo manje dvosmisleno od morfoloških obilježja. Određivanje vrsta je izuzetno važno za očuvanje biološke raznolikosti. Do danas je imenovano oko 1,9 miliona vrsta, ali se procjenjuje da je njihov ukupni broj može biti bilo gdje između 3-100 miliona, jer nije proučavan veliki broj životinja i biljaka. Naprimjer, poznato je gotovo 300.000 vrsta cvjetnica, ali njihov pravi broj može biti bliže 400.000, sa oko 2.000 vrsta koje se otkriju svake godine. Čak se i neopisani sisari i dalje otkrivaju. Njih oko 4.000 do 5.000 je otkriveno u zadnjih 20 godina 20. stoljeća. Povremeno su otkriveni čak i relativno veliki sisari, kao što su saola (Pseudoryx nghetinhensis) ili oriks (Oryx) slična životinja iz jugoistočne Azije, opisana 1990-ih, a koja je svrstana u posebni sopstveni rod.

Ispoljavanje bioraznolikosti unutar svake kategorije ima naglašene prostorne i vremenske dimenzije. Naučno je dokazana i na prvi pogled uočljiva činjenica da su – u istom vremenskom “presjeku” (trenutku) promatranja – različiti živi sistemi, tj. jedinke i grupe (populacije. npr.) međusobno biološki nejednaki po nizu svojstava. Ta sveprisutna pojava se opisuje kao istovremena promjenljivost. Budući da je njena osnovna odrednica prostor, češće se označava kao prostorna promjenljivost. S druge strane, pojam alohronična (raznovremena, neistovremena) promjenljivost opisuje pojavu dinamične raznolikosti istih živih sistema – jedinki i grupa – u vremenu, tj. činjenicu da nijedan od njih danas biološki nije ono što je bio “juče” niti je onakav kakav će biti “sutra”. Prema svojoj osnovnoj dimenziji – vremenu, ovakva promjenljivost se označava i kao temporalna (vremenska). Ukupni slijed (proces) promjena jedinke, od začeća do smrti, označava se kao ontogeneza (ontogenetska promjenljivost), a proces historijskog mijenjanja prirodnih bioloških drupa je filogeneza (filogenetska promjenljivost). Nauka o ontogenezi je ontogenija, a o filogenezi – filogenija.

Bioraznolikost obuhvata i varijabilnost i varijaciju (lat. varius = različit). Ovi nazivi se u bosanskom jeziku obično poistovjećuju i međusobno i sa pojmom promjenljivosti uopće. U svom izvornom značenju, oni imaju različitu primjenu:

varijabilnost opisuje sposobnost i pojavu vremenskog (alohroničnog) mijenjanja istih živih sistema (jedinki i grupa),

varijacija se uglavnom odnosi na prostornu ili sinhroničnu nejednakost različitih bioloških sistema.Bioraznolikost se može proučavati na svim razinama organizaciono-funkcionalnog ustrojstva organizama: od molekulske razine do individualne i grupne (populacijske) bioraznolikosti do svekolike biosfere.

Osnovne vrste bioraznolikosti su:

individualna bioraznolikost i

populacijska bioraznolikost.

Delfin

Delfin (rjeđe i dupin) je vodeni sisar srodan kitu i običnoj pliskavici, poznat po svojoj inteligencij te navodnom saosjećanju i radosti. Ime mu potječe od starogrčke riječi δελφίς - delphis koja znači „s matericom“ odnosno „riba sa matericom“. Grupa delfina zove se jato.

Riječ "delfin" ima više značenja i može podrazumijevati:

svakog člana porodice Delphinidae (okeanski delfini);

svakog člana porodice Delphinidae i Platanistodae (okeanski i riječni delfini);

svakog člana podreda Odocenti (koji uključuje zubate kitove);

pripadnika vrste Tursiops truncatus(kljunasti delfin), najrasprotranjenije i najpopularnije vrste delfinaOrke i neke srodne vrste pripadaju Delphinidae porodici i mogu se svrstati među delfine, iako se uobičajeno nazivaju kitovi. Postoji oko 40 vrsta delfina u 17 rodova. Veličina im varira od 1.2 m i 40 kg (Maui delfin), do 9.5 m i 10 tona (orka). Mogu se naći posvuda, najčešće u plitkim morima kontinentalnih šelfova. Mesojedi su i hrane se uglavnom ribom i lignjama. Porodica Delphinidae je najveća u redu Cetacea, i relativno mlada: delfini su se pojavili prije oko 10 miliona godina tokom miocena.

Dojka

Sise (lat. mamma, mammae) – kod ženki vrste Homo sapiens poznatije kao dojke ili grudi – su parna isturenja na gornjem dijelu ventralne regije grudnog koša kod ženki primata. U njuma su mliječne žlijezde, koje produciraju sekret mlijeko, kojim hrane mladunce.I mužjak|mužjaci i ženke imaju grudi koje imaju isto embrionsko porijeklo. U pubertetu, estrogeni, zajedno sa hormonom rasta, izazivaju razvoj grudi. Kod mužjaka se ne formiraju istaknute niti fiziološki aktivne sise zato što proizvode manju količinu estrogena, a veću količinu androgena zvanog testosteron, koji podržava supresiju efekata estrogena u razvijajućem tkivu sisa.

Zato su grudi ženki obično daleko više istaknute nego mužjaka.

Sise su obilježavajuća osobenost klase sisari (lat. Mamalia), koji su po njima imenovani i na latinskom i na većini južnoslavenskih jezika.Veličinu i oblik sisa određuje potkožno masno tkivo koje oblikuje i obavija mrežu mliječnih kanala koji konvergiraju u bradavice. Na krajevima kanala su lobusi ili skupine alveola, gdje se mlijeko proizvodi i skladišti u odgovoru na hormonske signale. Utrudnoći, dojke odgovaraju na složene interakcije hormona , uključujući i estrogene, progesteron i prolaktin, koji posreduju završetak svog razvoja, naime lobuloalveolarno sazrijevanje, u pripremi laktacije i dojenja. Nakon porođaja, alveole stimuliraju proizvodnju i lučenje mlijeka za dojenčad.

Uz funkcija u prehrana dojenčadi, ženske grudi imaju društvene i seksualne karakteristike. Grudi su predstavljena na značajnim antičkim i modernim skulpturama, drugim oblicima umjetnostnosti i fotografijaMA. Ženske grudi se shvataju kao istaknuta osobenost u percepciji žene, njene slike tijela i seksualne privlačnosti. Neke zapadne kulture su na stanovištu da grudi svojom seksualnošću i imaju tendenciju golih grudi da smatraju kao neskromnost ili nepristojnost. Grudi i posebno bradavice su erogene zone žene. S obzirom na naglasak nekim kulturama na veličinu grudi i privlačnosti, neke žene traže podešavanje grudi ili druge operacije za povećanje ili smanjenje njihove veličine ili podizanje opuštenih grudi.

Epiblast

Epiblast – u embriologiji – je jedan od dva različita sloja u embriogenezi amniotskih životinja . Razvija se iz unutrašnje ćelijske mase blastocista ili iz blastodiska u reptila i ptica . Proizlazi iz pravilnog razvoja embrion, putem diferencijacije u tri osnovna klicina sloja (ektoderm, mezoderm i endoderm) , tokom gastrulacije. Amnionski ektoderma i vanembrionski mezoderm potiču iz epiblasta.

Giboni

Giboni su čovjekoliki majmuni, primati podgrupe "mali majmuni" iz porodice Hylobatidae. Prema ranijoj biosistematici, ova porodica je imala samo jedan rod (Hylobates), iz kojega su izdvojena tri nova, tako da se sada giboni svrstavaju u četiri roda. Naseljavaju tropske i suptropske kišne šume, od sjeveroistoka Indije do Indonezije, kao i ostrva Sumatra, Borneo i Java, a sjeverno do južne Kine.

Glavičasta kost

Glavičasta kost (lat. os capitatum; os magnum) je najveća kost u korijenu ljudske šake, a zauzima centar njenog zgloba. Iznad se ističe okruglasti dio njene glave, koju prihvata udubina koju formiraju čunasta i polumjesečasta kost. Suženi dio je vrat, a ispod njega slijedi tijelo kosti.

Ovu kost se također imaju mnogi drugi sisari, pa je homologna sa "trećom distalnom kosti korijena šake" gmizavaca i vodozemaca.

Grenlandsko more

Grenlandsko more jest morski bazen smješten između Grenlanda na zapadu, arhipelaga Svalbard na istoku, Framovog moreuza i Arktičkog okeana na sjeveru i Norveškog mora i Islanda na jugu. Zauzima površinu od 1.205.000 km2. Ponekad se smatra dijelom Arktičkog a ponekad i dijelom Atlantskog okeana i predstavlja vezu između ova dva okeana ali je, zbog leda, njegov sjeverni dio veoma rijetko otvoren za plovidbu.

Najveća izmjerena dubina Grenlandskog mora je 5600 metra, dok mu je prosječna dubina oko 1450 metara.

Grenlandsko more je gusto naseljeno nižim formama života sa dna lanca ishrane. Veliki beskičmenjaci, ribe, ptice i sisari (uključujući tuljane, kitove i delfine), svi se hrane manjim beskičmenjacima i malim organizmima.

Hibernacija

Hibernacija ili zimski san je stanje veoma usporenog metabolizma i niske tjelesne temperature pojedinih životinja tokom zime. U hibernatore spada većina ektotermnih životinja i mali broj sisara. Sisari, poput medvjeda, koji hiberniraju u jazbinama sa tek malo sniženom tjelesnom temperaturom bude se lako i ne smatraju se pravim hibernatorima.Većina hibernatora tokom perioda aktivnosti, prije zime, skladišti hranu u skrovištu (npr. vjeverice) ili rezervne masti u tijelu (u mrkom masnom tkivu). Mogu da se probude više puta tokom zime. Hladnokrvne životinje moraju da hiberniraju tamo gdje se spoljašnja temperatura spusti ispod tačke smrzavanja. Tokom hibernacije puls se znatno uspori, često na samo 5 do 10 udara u minuti. Mnogi sisari ne dišu kontinuirano i imaju razdoblja u kojima ne dišu (apnea) koji mogu trajati i više od sat vremena.Ekvivalent hibernacije tokom ljeta zove se estivacija.

Mozak

Mozak je organ koja služi kao središte nervnog sistema kod svih kičmenjaka i većine beskičmenjaka. Samo nekoliko beskičmenjaka, kao što su spužve, meduza i odrasli plaštaši i morski ježevi i zvijezde nemaju mozga. Umjesto toga, imaju difuzne ili lokalizirane nervne mreže.Mozak se nalazi u glavi, obično blizu primarnih senzornih organa za takva čula kao što su vid, sluh, balansiranje ravnoteže, okus i miris]]. Mozak je najsloženiji organ u tijelu kičmenjaka. Procjenjuje se d tipska ljudska moždana kor (najveći dio)u sadržoi 15-33 miliona neurona. Svaki od njih je, sinapsama povezan sa nekoliko hiljada drugih neurona. Ovi neuroni međusobno komuniciraju putem dugih protoplazmatskih vlakana pod nazivom aksoni, koji prenose struje signala impulsa pod nazivom akcijski potencijal do udaljenih dijelova mozga ili ostalih dijelova tijela – ciljanih specifičnih receptorskih ćelija.

Fiziološki, funkcija mozga je da se iobavlja centraliziranu kontrolu, kako nad drugim organima tijela, tako i sopstvenim aktivnostima. Mozak djeluje na ostatak tijela i stvaranjem obrazaca mišićne aktivnosti i upravljanjem lučenja hemikalijskih supstanci pod nazivom hormoni. Ova centralizirana kontrole omogućava brze i koordinirane odgovor na promjene u biofizičkom okruženju. Neke osnovne vrste reakcije, kao što su refleksi mogu se odvijati posredovanjem kičmene moždine ili perifernih ganglija, ali sofisticiranu svrsishodnu kontrolu ponašanja na osnovu kompleksnih senzornih ulaza zahtijeva integriranje informacije, što ože samo centralizirani mozak.Suvremeni modeli neuronauke mozak tretiraju kao biološki kompjuter, koji se jako razlikuje od ekektronskog, ali je sličan po u smislu sticanja informacije iz okolnog svijeta: prima ih i čuva, obrađuje na različite načine i analogan je centralnoj jedinici za obradu (CPU) u računaru.

Mozak je najvažniji dio nervnog sistema. Kod svih kičmenjaka, zaštićen je se u lobanjskoj čahuri i obavijen sopstvenim opnama, koje se označavaju kao:

tvrda (dura matter),

paučinasta (arachnoidea), i

mehka opna (pia matter).Prosječna zapremina ljudskog mozga se kreće oko 1400 cm3. Pokazalo se, međutim, da zapremina mozga nije srazmjerni pokazatelj inteligencije neke osobe, jer su zabilježene osobe koje normalno funkcioniraju i sa volumenom u rasponu 700–2000 cm3.

Posteljica

Posteljica, košuljica ili placenta je organ prožet veoma gustim sistemom krvnih sudova koji čini vezu između materice i fetusa. Placenta snabdijeva fetus hranljvim materijama i odvodi otpadni materijal iz fetusa koji se zatim izbacuje van putem bubrega majke. Placenta je organ tipičan za kičmenjake i sisare. Riječ placenta vodi porijeklo od latinske riječi za kolač, odnosno grčke riječi plakóenta/plakoúnta, akuzativ od plakóeis/plakoús - πλακόεις, πλακούς, "ravno, pločasto" zbog svog okruglog, spljoštenog oblika koji ima čovječija placenta. Sisari koji se liježu iz jaja i torbari imaju placentu koja je, doduše spojena sa matericom, ali uglavnom obezbjeđuje hranljive materije koje dolaze iz jajne kesice. Placenta se razvija iz iste jajne ćelije i spermija od koje nastaje fetus. Placenta funkcioniše kao organ sa dvije komponente: Chorion frondosum – fetusni dio i Decidua basalis - majčinski dio.

Primat

Primat je bilo koji član biološkog reda Primates (na latinskom, mn. od primas, "među prvima, odličan, plemenit"), grupe koja uključuje sve lemure, majmune, čovjekolike majmune i ljudska bića. Izraz majmun koji se koristo za taj red je bio zbunjujući, jer se zatim dijelio na podred pravih majmuna i podred polumajmuna. Danas se primati dijele na podred Strepsirrhini i Haplorrhini, a u ovaj drugi podred se ubrajaju i čovjekoliki majmuni (Hominoidea) uključujući i čovjeka (Homo sapiens).Primati pripadaju klasi Sisari (Mammalia)i, kao takvi, imaju sva njihova svojstva. Za razliku od ostalih sisara, imaju:

nokte – umjesto kandži,

palac, koji može oponirati svim ostalim prstima ili veliki prst koji može dotaknuti ostale prste šake, i

zubalo sa po četiri sjkutića u obje vilice – zubna formula:Polovine vilica:

gornji: 2.1.2(3).3(2)

donji: 2.1.2(3).3(2) Redom: sjekutići, očnjaci, pretkutnjaci, kutnjaci(n)=rijetko.Filogenezu primata karakteriziraju sljedeće prilagodbe:

udovi kao organi za (pri)hvatanje,

prednji udovi kao organi za fizičko (i čulno) spoznavanje okoline,

herbivorni digestivni sistem,

redukcija osjetljivosti čula mirisa,

intenzivne vizuelne sposobnosti i aktivnosti,

kvalitativno-kvantitativne specifičnosti mozga u morfološko-anatomskom i funkcijskom smislu,

odgovarajuće morfološko-anatomske promjene na lobanji, i

redukcija broja potomaka (po okotu, odnosno porodu).

Slon

Slonovi su veliki sisari iz porodice Elephantidae (od lat. elefantus - slon) a spadaju u red Proboscidea (surlaša). Obično se razlikuju dva roda slonova afrički slon (Loxodonta africana) i azijski slon (Elephas maximus), mada postoje neki dokazi da su afrički savanski slon i afrički šumski slon dvije različite vrste (L. africana i L. cyclotis, respektivno). Slonovi su rašireni širom podsaharske Afrike i južne i jugoistočne Azije. Porodica Elephantidae je jedina preživjela porodica iz reda surlaša; druge, danas izumrle vrste iz ovog roda su bile mamuti i mastodonti. Mužjak afričkog slona je najveća kopnena životinja i može doseći visinu od 4 m i težinu od 7 tona. Svi slonovi imaju nekoliko karakterističnih osobina, od koji su najuočljiviji dugo debelo rilo zvano surla, kojim slonovi uzimaju vodu, dišu i dohvataju hranu i predmete. Njihovi sjekutići su narasli u kljove koje mogu služiti kao oružje protiv grabežljivaca ili kao alat za pomjeranje objekata ili kopanje. Svojim velikim ušima mogu mahati čime pomažu u snižavanju temperature tijela. Afrički slonovi imaju veće uši i konkavna leđa dok azijski slonovi imaju manje uši i konveksna ili ravna leđa.

Svi su biljožderi i hrane se travama i lišćem, a žive u različitim okruženjima uključujući savane, šume, pustinje i močvare. Teže da ostanu blizu vode. Smatraju se jednom od ključnih vrsta zbog uticaja kojeg imaju u svojim okruženjima. Druge životinje se drže na distanci od slonova, a grabežljivci poput lavova, tigrova i hijena obično uzimaju za žrtvu mladunčad slonova (telad). Slonovi mogu da dožive i do 70 godina starosti u divljini.

Stidna kost

Stidna kost ili preponska kost, poznata i kao pubična kost (lat. pubis) – kod kičmenjaka – je trbušni i prednja, od tri glavne kosti karlice.

Testisi

Testisi ili sjemenici su muške polne žlijezde homologne jajnicima kod žena. Muški sisari imaju dva testisa, koji se najčešće nalaze u produžetku stomaka, iza penisa, u kožnoj vrećici koja se naziva skrotum ili mošnice. Njihova veličina iznosi oko 5 cm. U pubertetu počinju da produkuju spermatozoide, odprilike oko 70 miliona na dan, i muški polni hormon-testosteron, koji između ostalog dovodi do dubljeg glasa, uvećanja mišićne mase i tijela, brade. Poslije puberteta volumen testisa može se uvećati i do 500% u odnosu na veličinu prije puberteta.

Zoologija

Zoologija je grana biologije koja se bavi proučavanjem životinjskih vrsta, odnosno, oblikom i građom tijela (morfologija, anatomija), životnim aktivnostima (psihologijom), razvojem i porijeklom (uključujući paleontologiju), nasljednim odlikama (genetikom), odnosom s okolišem (ekologijom), rasprostranjenošću (zoogeografijom) i ponašanjem životinja.

Čimpanze

Šimpanzi pripadaju rodu Pan iz porodice Pongidae, tj. Hominidae (prema novijim klasifikacijama). Do prije nekoliko decenija, u ovom rodu je opisivana samo jedna vrsta: obični šimpanzo (Pan troglodites), a zatim je iz nje izdvojen patuljasti ili vitki šimpanzo, danas sve češće - bonobo (Pan paniscus). Zatim su, u okviru vrste obični šimpanzo, diferencirane tri podvrste: zapadnoafrička (P. t. verus), centralnoafrička (P. t. troglodytes) i istočnoafrička (P. t. schweinfurtii). Posljednja je izdvojena podvrsta P. t. ellioti.

Šišmiš

Šišmiši su sisari reda Chiroptera (grć. χείρ - cheir = šaka + πτερόν - pteron = krilo) na čijim je prednjim udovima formirana plovna kožica krila. To ih čini jedinim sisarima s prirodnom sposobnošću za pravi i održiv let. Nasuprot tome, za neke druge sisare se ne može reći da lete, jer neki kao što su letivjeverica, leteći oposum, i primat kolugo, mogu da jedre kroz zrak samo na kratkim udaljenostima. Šišmiši ne lepršaju čitavim prednjim udovima, kao što to čine ptice, već lepršaju širenjem prstiju, koji su vrlo dugi i prekriveni tankom kožnom opnom zvanom patagium.Slijepi miševi su po brojnosti vrsta drugi u redu sisara (nakon glodara), jer čine oko 20% svih klasificiranih vrsta sisara u svijetu, sa oko 1.240 vrsta šišmiša podijeljenih u dva podreda:

megašišmiši (Megachiroptera) − manje specijalizirani i uglavnom voćejedi veliki šišmiši ili leteće lisice i

mikrošišmiši (Microchiroptera) − visoko specijalizirani i eholocirajući mali šišmiši.Oko 70% vrsta šišmiša su insektivori, dok su većina ostalih frugivori, tj. jedu voće. Nekoliko vrsta, kao što su oni koji jedu ribe (Myotis vives) i hrane se životinjama (izuzev insektima), dok su vampirski šišmiši hematofagi, tj. hrane se krvlju.

Šišmiši su prisutni u većem dijelu svijeta i obavljaju vitalne ekološke uloge oprašivanja cvijetova i raspršivanje voćnog sjemena. Mnoge tropske biljne vrste u potpunosti zavise od šišmiša za raspršivanje svojih sjemena. Šišmiši su i ekonomski važni, jer uništavaju insekte, smanjujući tako potrebu za upotrebom pesticida. Najmanji šišmiš je dužine 29 - 34 mm, sa rasponom krila od 15 cm i težinom 2 - 2.6 grama. Također je nedvojbeno najmanja postojeća vrsta sisara sa etrurskom goropadnicom, koja je drugi kandidat.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.