Lingvistika

Lingvistika je društvena nauka koja se bavi proučavanjem jezika.

Historija

Počeci istraživanja jezika vidljivi su još u spisima drevnih kultura (klasični primjeri su indijski gramatičar Panini, Platonov dijalog "Kratil", kao i mnoštvo djela arapskih gramatika koji su usredotočili svoj interes na strukturu jezika, ponajviše na analizi i tumačenju Kur'ana). Iako u velikom broju starih kultura u većoj ili manjoj mjeri postoji izražen interes za organizaciju i porijeklo jezika, moderna lingvistika vuče korijen iz evropske tradicije koja se počela ozbiljnije oblikovati u srednjem vijeku. Razmišljanje o jeziku, kao i prve ozbiljnije gramatike i rječnici zapadne civilizacije, potiču iz doba prije 500-700 godina. Tada se i oblikovala filologija (doslovno ljubav prema riječi), disciplina koja se sada različito interpretira, ali koja je bila lingvistika tog doba, dok se u moderno vrijeme uglavnom bavi analizom tekstova (tj. negovornih izraza) i proučavanjem klasičnih tekstova. Najznačajnija imena u filologiji 18. i 19. vijeka su bili Alexander von Humboldt, Franz Boas, Max Muller, te niz drugih lingvista koji su postavili osnove komparativnom izučavanju jezika, pretežno indoevropskih, kao i zapadnim društvima "novootkrivenih" jezika sjevernoameričkih Indijanaca i drugih neevropskih civilizacijskih krugova. Krajem 19. vijeka dominirala je škola njemačkih filologa, u šali nazvana "mladogramatičari", koja je zanemarila historijsku dimenziju jezika i usredotočila pažnju na govor i govorno ostvarenje u sadašnjici. Neki među mladogramatičarima, naročito August Leskien, igrali su važnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji pojma "srpskohrvatskog" jezika.

Moderna lingvistika počinje djelovanjem švicarskog lingvističara Ferdinanda de Saussurea. De Saussure je osnovao lingvistiku kao nauku, postavio osnovne ideje po kojim se razlikuje od starije filologije (npr. razlikovanje dijahronije od sinhronije, ili prijašnjeg, historijskog oblika jezika od modernog; jezik kao sistem i skup znakova) odnosno razvio je apstraktni metodološki aparat za proučavanje jezika kao fenomena ljudskog postojanja. Iako je djelovao prije Prvog svjetskog rata i za života objavio vrlo malo, njegovi učenici su skupili de Saussureove glavne spise s predavanja i izdali ih u knjizi naslova "Tečaj opće lingvistike", jednoj od najvažnijih lingvističkih knjiga uopće. Sa švicarskim lingvistom počinje i prevladavajuća struja u lingvistici 20. vijeka, strukturalizam ili strukturalna lingvistika. Strukturalizam su još više razvili "Pražani", tj. uglavnom ruski emigranti u Pragu poslije boljševičke revolucije, među kojim se ističu osnivač fonologije grof Trubeckoj i svestrani Roman Jakobson. U 1960tim se istaknuo američki lingvist Noam Chomsky, s radovima kojima je pokušao naći opće zakone sintakse i univerzalnu gramatiku koja bi bila, po njegovim spekulacijama, dio strukture mozga ljudskih bića.

Podjela lingvistike

Lingvistika se može podijeliti na tri načina. Po prvoj, uobičajenoj podjeli, lingvistika se dijeli na:

  • fonetiku (nauku o glasovima)
  • fonologiju (nauku o upisima glasova)
  • morfologiju (nauku o oblicima jezičkih jedinica - morfova, koji grade imenice, glagole i sl.)
  • sintaksu (nauku o organizaciji rečenice)
  • semantiku (nauku o značenju jezika)
  • pragmatiku (semantiku u konkretnim okruženjima) i
  • jezičko prihvaćanje (nauku o procesu učenja jezika, bilo prvog, bilo drugih)

Druga podjela navodi različite lingvističke škole i osnivače, te pristupe koji dominiraju u tim školama. Najuticajnije škole su strukturalizam, transformacijska gramatika, te funkcionalizam Andre Martineta. Taj pristup često se stavlja pod treći, dominantniji način opisa raznih polja lingvistike, kako po područjima interesa, tako i po načinu pristupa. Različita područja imaju i promjenljiv status u akademskim zajednicama: neke škole i područja su ugledne i utemeljene, dok su druge optuživane za pseudonaučnost i efemernost. Neki od dominantnih pravaca su: sociolingvistika (proučava položaj jezika u društvu, bavi se jezikom kao društvenom pojavom, važna kao grana koja proučava proces nastanka standardnih jezika), kognitivna lingvistika (spoznajni pravac u lingvistici, kombinira znanja iz psihologije i lingvistike), psiholingvistika, arealna lingvistika (proširenje dijalektologije iz prošlosti, bavi se narječjima), tekstologija (moderno proučavanje tekstualne baštine i zapisa), neurolingvistika (traži vezu jezika i spoznaja o strukturi mozga i nervnog sistema), leksikologija i leksikografija (bavi se izradom rječnika), historijsko-komparativna lingvistika (klasificira jezike po kriterijima genetske ili rodne bliskosti i udaljenosti, te daje historijski prikaz jezičkih promjena), pojedine discipline kao slavistika, romanistika i druge, a koje se bave jezičkim porodicama, matematička lingvistika, algebarska i numerička (primjenjuje matematičke metode na jezik; tu je i korpusna lingvistika koja kompjuterski analizira pojavnost pojedinih riječi i oblika u korpusu pisanih tekstova), te još neke.

Za bivše Jugoslavije, tj. za bivši srpskohrvatski jezik, moglo bi se zaključiti sljedeće: do kraja 19. vijeka stvorena su mnoga važna djela na području leksikografije (rječnici) i gramatike. Najbrojnija djela hrvatskih lingvista su od Vrančića i Kašića (1595 i 1604, respektivno), pa sve do Zagrebačke škole 1870tih. U tom periodu objavljeno je mnoštvo rječnika i gramatika. Bošnjaci su počeli svoj leksikografski rad s Uskufijom (1631). Prvu srpsku gramatiku i rječnik objavio je 1818. Vuk Karadžić, iako mu prethode neka djela iz ortografije ili pravopisa autora Save Mrkalja. Ta važna djela ne ulaze u repertoar naučnih škola filologije i lingvistike modernog doba, iako su izuzetno važna, pa čak i važnija od kasnijih opisa navedenih djela koja su dovršila ili dovršavaju modernu jezičku standardizaciju. Od kraja 19. vijeka do Drugog svjetskog rata u području proučavanja srpskohrvatskog, bila je dominantna mladogramatičarska škola, a njen najistaknutiji predstavnik je bio lingvist Tomo Maretić. U svojim gramatikama, kao i leksikografskom radu, te brojnim opsežnim studijama, zasnovao je klasični oblik tog jezika, u dobrom dijelu ugledajući se na stavove Vuka Karadžića. Srpski filolog Aleksandar Belić, najistaknutiji srpski lingvističar prve polovine 20. vijeka, dao je mnoge istaknute radove iz dijalektologije, opće lingvistike i slavistike, a njegov uticaj se protegao i na područje pravopisa, gdje je pokušao nametnuti srpsku jezičku normu na cijelom području srpskohrvatskog jezika (čak u neko vrijeme srpskohrvatskoslovenski, jer se slovenski jezik namjeravalo "utrpati u isti koš" s drugim južnoslavenskim jezicima). Uoči Drugog svjetskog rata, a najviše u 1950-im i 1960-im godinama, među hrvatskim lingvistima (Katičić, Brozović) jača utjecaj strukturalizma i sociolingvistike, koji postaju dominantni i istiskuju mladogramatičarska shvatanja. Po svojoj prirodi, strukturalizam zasnovan na djelima de Saussurea i Jakobsona, bio je moderniji i bolje pojmovno organiziran od mladogramatičarske škole da se nosi s dilemama u odnosima hrvatskog i srpskog, a kasnije i bosanskog jezika. Srpski, bošnjački i hrvatski lingvisti su posvetili svoj interes i područjima koja nemaju veze s nacionalno-jezičkim pitanjima (npr. neurolingvistici, kognitivnoj lingvistici i sl.), ali polja koja zahvataju status i stanje hrvatskog, bosanskog i srpskog jezika su, najčešće: leksikografija i historijska leksikografija, arealna lingvistika i dijalektologija, korpusna lingvistika i sociolingvistika, kao i opis standardnih jezika u svim klasičnim lingvističkim područjima, od fonetike do pragmatike.

Također pogledajte

Alegorija

Alegorija (grč. drugo govoriti), slikovit način govora, pisanja ili prikazivanja u književnosti i umjetnosti, koji ima drukčiji smisao od onoga koji se neposredno daje; može imati vid složenog i dubokog simbola, personifikacije, proširene metafore, satire itd; u književnosti npr. basne i drugi oblici (Domanović — Stradija), u slikarstvu (Delacroix — Revolucija).

Alegorisati, izražavati se zavijeno, u slikama.

Bugarski jezik

Bugarski jezik (български език, ili sa ISO 9 Bălgarski ezik), narodni i književni jezik Bugara kojim govori preko 9 miliona ljudi. Pripada južnoslavenskoj jezičnoj grupi; najbliži je makedonskom jeziku (u Bugarskoj se smatra da je makedonski jezik druga varijanta bugarskog jezika). Njim govori najveći dio stanovnika Bugarske i manje grupe u Grčkoj, Rumuniji, Turskoj, Ukrajini, Srbiji i SAD.

Estonski jezik

Estonski jezik (estonski: eesti keel; izgovor: [eːsti keːl]) jeste službeni jezik u Estoniji. Govori ga oko 1,1 milion ljudi u ovoj državi uz desetke hiljada u raznim migrantnim zajednicama. Pripada baltofinskoj grani uralske jezičke porodice.

Jedna posebna osobina ovog jezika koja je privukla veliko zanimanje lingvista jest ono što se tradicionalno posmatralo kao tri stepena fonemske dužine: kratki, dugi i "predugi", tako da se riječi /sɑdɑ/, /sɑˑdɑ/ i /sɑːdɑ/ međusobno razlikuju. U stvarnosti, razlika nije čisto u fonemskoj dužini i još se raspravlja o fonološkom mehanizmu koji leži iza svega.

Etimologija

Etimologija je grana lingvistike koja proučava porijeklo riječi.

Riječi mijenjaju oblik i značenje kroz vijekove, a mogu se i "posuđivati" iz drugih jezika, moguće u promijenjenom obliku (izvorišne riječi se zovu etimoni). Kroz proučavanje starih tekstova i usporedbom s drugim jezicima, etimolozi pokušavaju rekonstruirati historiju riječi - kada su ušle u jezik, iz kojeg izvora, te kako su se mijenjali njihov oblik i značenje.

Etimolozi također pokušavaju rekonstruirati podatke o jezicima o kojima nemamo nikakvih direktnih informacija (na primjer, tekstova). Uspoređujući riječi u srodnim jezicima, mogu se izvesti zaključci o njihovom zajedničkom pretku. Na primjer, na taj način, pokušava se rekonstruirati indoevropski prajezik.

Sama riječ etimologija dolazi iz grčkog ἔτυμον (étymon, pravo značenje, od 'etymos' pravi) i λόγος (lógos, riječ).

Govor

Govor je proces artikulacije glasovnih složajeva sa određenim značenjem pomoću govornih organa. Govor je optimalna zvučna čovječja komunikacija oblikovana ritmom rečenica, riječi i slogova.

Temeljna je dihotomija govora na glas i tekst, što su dvije raznorodne, istovremene i međusobno usklađene komunikacije. Glas je oblikovan posebnim govornim znacima, a tekst je poruka oblikovana jezikom i odgovara Saussurovom pojmu parole.

Kod nekih životinja zapažena je sposobnost oponašanja ljudskog govora. Najpoznatije među njima su papige.

Poremećaji koji posebno ističu probleme pri govoru jesu mucanje, afazija i gluhoća.

Nedovršeni članak Govor koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Hebrejski jezik

Hebrejski ili jevrejski jezik je dio porodice semitskih jezika, kojim govori nekih 6 miliona ljudi, uglavnom u Izraelu, na Zapadnoj obali, Sjedinjenim Američkim Državavama, te u drugim zemljama svijeta gdje postoje jevrejske zajednice.

Korijen mu dolazi od klasičnog hebrejskog jezika, koji je korišten pri pisanju Starog zavjeta prije 3300 godina. Židovi su za njega koristili izraz לשון הקודש Lashon ha-Qodesh ("Sveti jezik"), jer su njime pisane knjige smatrane svetima.

Većina naučnika se slaže da je nakon prvog uništenja Jeruzalema od strane babilonskog kralja Nabukadnezara II godine 607. p. n. e. klasični hebrejski počeo nestajati u korist mišnajskog hebrejskog i lokalnih verzija aramejskog jezika.

Nakon što se jevrejsko stanovništvo Judeje pod rimskom okupacijom počelo smanjivati, smatra se da je hebrejski u potpunosti iščezao iz svakodnevnog govora oko godine 200. No, ostao je u upotrebi kao pisani jezikom kroz vijekove. Njime su se pisali ne samo vjerski, nego i svjetovni tekstovi kao što su pisma, poslovni ugovori, naučni i filozofski spisi, poezija itd.

Hebrejski je ponovno ušao u svakodnevni govor krajem 19. i početkom 20. vijeka kao moderni hebrejski jezik. To je bila posljedica nastojanja da se Jevreji profiliraju kao moderna nacija, što nije bilo lako postići uz cijeli niz jezika - arapski, judezmo (ladino), jidiš, ruski i drugi jezici kojima su se koristile različite židovske zajednice u svijetu.

Moderni hebrejski je godine 1921. postao službenim jezikom u britanskom mandatu Palestine, a nakon toga i službeni jezik Države Izrael. Hebrejsko ime za jezik je Ivrit (עברית).

ISO 639

ISO 639 je jedan od više međunarodnih standarda za predstavljanje različitih jezika sa skraćenicama. Postoji u više različitih verzija.

'ISO 639' standard navodi dvoslovne i troslovne oznake jezika, a trenutno postoji u tri verzije, koje su navedene u sljedećoj tablici. Tablica je sortirana po 639-1 kodu.

Irski jezik

Irski jezik pripada goideličkoj grupi tzv. otočnog ogranka keltskih jezika. Govori se u Irskoj, Sjevernoj Irskoj i u iseljeničkim grupama u SAD-u.

Razvio se od vrste keltskog jezika koji je bio u upotrebi u Irskoj negdje između velikih antičkih keltskih migracija i 4. vijeka prije nove ere. Stari irski jezik, matični jezik Iraca kada počinje historijski period u 6. vijeku naše ere, najranija je varijanta keltskih jezika i najraniji od svih matičnih evropskih jezika sjeverno od Alpa, u čijim pisanim izvorima još postoje. 1366. godine evropska vlada je donijela niz zakona (the Statutes of Kilkenny) kako bi sačuvala irski jezik: Englezima je bilo zabranjeno da nose irsku odjeću, pričaju matični jezik i da međusobno sklapaju brak. Podučavanje irskog jezika je bilo zabranjeno od strane Engleza kako bi Irci bili primorani da poštuju britanske zakone.

Čak sve do 1999. bilo je cenzure kada je u pitanju upotreba keltskog irskog jezika na Internetu. Pričanje (ili, bolje rečeno-tipkanje) na ovom jeziku bilo je zabranjeno jedan kraći period na forumima America Online's (AOL) Irish Heritage -a. Ove vijesti su čak dospjele do časopisa i web sajtova i naravno svih irskih novina štampanih u SAD-u. To je izazvalo revolt mnogih korisnika, pogotovu onih rođenih u Irskoj, koji su zatvorili svoje korisničke naloge.

Iako njime ne govori mnogo ljudi, oko jedan procenat stanovnika Irske još uvijek tečno govori ovim keltskim jezikom. Takođe, postoje i novine i web sajtovi ekskluzivno na ovom jeziku.

Tradicionalno, Irci upotrebljavaju samo 18 slova:

5 samoglasnika - a, e, i, o, u

13 suglasnika - b, c, d, f, g, h, l, m, n, p, r, s, tOstala slova se upotrebljavaju u stranim riječima, matematici, naučnim izrazima i dr.

Nedovršeni članak Irski jezik koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Jezik

Jezik je sistem gestikulacije, gramatike, znakova, glasova, simbola, ili riječi, koji se koristi za prikaz i razmjenu koncepata (tj., za komunikaciju), ideja, značenja i misli.

Proučavanje jezika kao koda se zove lingvistika, koju je kao akademsku disciplinu u tom obliku uveo Ferdinand de Saussure.

Južnoslavenski jezici

Južnoslavenski jezici su podgrupa iz porodice slavenskih jezika

zapadno-južnoslavenski jezici

slovenski jezik

hrvatski jezik

gradišćanskohrvatski jezik

moliški hrvatski

srpski jezik

slavenosrpski jezik

bosanski jezik

crnogorski jezik

istočno-južnoslavenski jezici

bugarski jezik

makedonski jezik

starocrkvenoslavenski - izumrli jezik

Prevođenje

Pod pojmom prevođenje u nauci o jeziku podrazumijeva se:

prenošenje nekog (uglavnom napisanog) fiksnog teksta iz polaznog (originalnog) jezika u ciljni jezik.

rezultat tog procesa koji se još naziva i prijevod.Prevođenje (koji vrši prevodilac) zajedno sa tumačenjem (kojeg vrši sudski tumač) spadaju pod pojam jezičkog i kulturnog posredovanja. Razlika između tumača i prevodioca je najčešće u tome što prevodilac prijevod daje u obliku teksta dok tumač ne piše prevedeni govor nego ga usmeno prenosi.

U didaktici govora se često koristi pojam medijacije. Tim pojmom se obuhvataju oba navedena procesa (tumačenja i prevođenja), tako da se pod pojmom medijator smatra osoba koja je u posredničkoj ulozi između dvije ili više osoba koje pričaju zajednički jezik.

Sanskrt

Sanskrit (संस्कृत, n., od sam "zajedno" i krta "napravljen", doslovno: "sastavljen", "sastavljeni jezik") je jezik kojim je napisana najranija indijska literatura, takozvane vede. Sanskrit igra značajnu ulogu u hinduizmu i pri tome je klasični jezik brahmana. Sanskrit je prvi sistematizirao gramatičar Panini u 4. vijeku p. n. e.

Sanskrit je vjerovatno nastao oko 1200. godine p. n. e. Već nekoliko vijekova se za pisanje sanskrita koristi tzv. devangari pismo, mada su i neka lokalna pisma korištena za zapisivanje sanskrita. Sanskrit je danas najvećim dijelom "mrtvi" jezik, kao latinski ali je još uvijek u upotrebi kao sveti jezik Hindusa pošto su njihove svete knjige uglavnom napisane na ovom jeziku. Sanskrit osim toga i danas ima nezamjenjivu ulogu u vjerskim ceremonijama poput vjenčanja, sahrana itd.

Nekoliko riječi iz sanskrita (nekad i posredstvom drugih jezika) je našlo svoj put i u bosanski jezik: arijski, avatar, džungla, guru, joga, mandala, mantra, mošus, nirvana, svastika (kukasti krst), tantra.

Sinonim

Sinonimi (grč. συνώνυμος – sinōnimos = istoimen, istog imena) – u lingvistici – su istoznačnice (istovjetnice) ili sličnoznačnice, odnosno dva ili više leksema (dijelova riječi sa osnovnim značenjem) jednakog ili sličnog značenja. To su sinonimi kada su zamjenljivi u svim kontekstima u kojima se pojavljuju. Takvi termini se označavaju kao potpuni ili apsolutni sinonimimi, pri čemu se podrazumijeva da su to jednoznačni leksemi koji se ne razlikuju ni prema konotacijskim vrijednostima. Među primjerima se tradicijski navode: hrabar/kuražan, cesta/put, vatra/oganj/plamen ili dućan/trgovina, a najčešće se uključuju i sinonimne tuđice, kao što su računar/kompjuter, glazba/muzika i sl. Pojava sinonima se označava kao sinonimija.U suvremenijim teorijskim pristupima smatra se da ne postoje potpuni ili apsolutni sinonimi. Arhaizmi, neologizmi, posuđenice, regionalizimi i lokalizmi itd. pridaju svakom leksemu različita semantička obilježja ili konotacijske vrijednosti, po kojima se međusobno razlikuju, što utiče i na različitost njihove rasprostranjenosti i upotrebe. Zato je mnogo raširenije mišljenje da postoje samo djelomični sinonimi, tj. parasinonimi ili paronimi. Oni podrazumijevaju da je jedan leksem višeznačan ili da su oba višeznačna i da se ne podudaraju u svim nijansama i kontekstima značenja njihove semantike. Npr., karta i ulaznica podudaraju se samo u jednom dijelu semantičke strukture imenice karta. Parasinonimi ili paronimi bliskoznačni su riječi između kojih je razlika očita u njihovoj distribuciji u istom kontekstu. Tako su npr. leksemi pošten i čestit parasinonimi jer su zamjenljivi u većini slučajeva, kao npr.: pošten / čestit čovjek, obrok, posao itd., ali nisu zamjenljivi u kontekstu biti pošten prema nekomu ili nečemu.

Slavenski jezici

Slavenski jezici su jezička porodica unutar indoevropskih jezika.

Zapadnoslavenski jezici

čeho-slovački

češki jezik

slovački jezik

lužičkosrpski jezici

gornjolužičkosrpski jezik

donjolužičkosrpski jezik

lehitski jezici

polapski jezik

kašupski jezik

poljski jezik

šleski jezikIstočnoslavenski jezici

bjeloruski jezik

ukrajinski jezik

rusinski jezik

ruski jezikJužnoslavenski jezici

zapadni

slovenski jezik

prekmurski jezik

hrvatski jezik

srpski jezik

bosanski jezik

crnogorski jezik

istočni

bugarski jezik

makedonski jezik

crkvenoslavenski jezik

Spisak jezika

Ovo je spisak članaka o prirodnim jezicima i narječima.

Vidi i: Jezik, Spisak programskih jezika, Slavenski jezici

Srpskohrvatski jezik

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski je bio južnoslavenski jezik korišten u SFR Jugoslaviji. Rezultat je Bečkog književnog dogovora iz 1850. godine na kojem je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slavena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine, karakterističan po štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru.Srpskohrvatski je bio jedan od tri zvanična jezika SFR Jugoslavije (druga dva su bili slovenski i makedonski). Bio je zvanični jezik u četiri bivše republike SFRJ: SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj. Srpskohrvatski jezik se može poistovjetiti sa srednjejužnoslavenskim dijasistemom. Raspadom SFRJ 1991. godine ovaj jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Srpskohrvatski jezik savremena lingvistika smatra živim makrojezikom. U slavistici se susreće i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik prilikom izučavanja nekadašnjeg zajedničkog standarda.Srpskohrvatski jezik imao je nekoliko specifičnosti: dva izgovora ekavski i ijekavski izgovor, dva pisma latinicu i ćirilicu, bogatstvo leksičkih sinonima, kao i upotrebu izraza specifičnih za pojedine sociokulturne sredine. Standard se razvijao za potrebe četiri naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, ali nije dozvoljavao upotrebu karakteristične leksike za Bošnjake, odnosno bosanski jezik. Na toj bazi srpskohrvatski jezik je imao četiri književnojezička izraza, u početku su se razvili srpski i hrvatski književnojezički izraz, a potom bosanski i crnogorski književnojezički izraz. Raspadom zajedničke države iz ovih književnojezičkih izraza razvili su se savremeni bosanski, hrvatski i srpski, dok tendencija oficijalizacije i standardizacije prati i crnogorski jezik.

Srpskohrvatski jezik nema prirodnog historijskog razvoja i utemeljenja za razliku od bosanskog jezika, jer je nastao kao rezultat kompromisa u složenoj političkoj situaciji Titove Jugoslavije.

Staroslavenski jezik

Staroslavenski jezik (ponekad crkvenoslavenski, starocrkvenoslavenski, staromakedonski i starobugarski) prvi je književni jezik Slavena, čija je osnova bila makedonski jezik. Jezik ima svoju osnovu u slavenskom govoru solunske regije. Prvenstveno je korišten za prijevod Biblije s grčkog jezika.

Španski jezik

Španski (kastiljski) je Iberijski romanski jezik, i treći jezik po broju onih koji ga upotrebljavaju u svijetu. Španski je materni jezik za 352 miliona ljudi, a zajedno sa ljudima kojim je dodatni strani jezik, španski govore otprilike 417 miliona ljudi (prema procjenama iz 1999. godine). Većina ljudi koji govore španski su iz Centralne i Južne Amerike. Prema posljednjim istraživanjima, ovaj jezik ima najveću stopu rasta broja onih koji ga koriste i smatra se da će u dogledno vrijeme prestići i engleski jezik.

Primarne
Interdisciplinarne
Ostale

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.