Kršćanstvo

Hrišćanstvo ili kršćanstvo je monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u 1. vijeku n.e. Obuhvata brojne hrišćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvatanje života u skladu s evanđeljem. Hrišćanstvo je, prema hrišćanskom vjerovanju, osnovao Isus Krist (Hrist), a njeni sljedbenici nazivaju se hrišćanima (kršćanima). Hrišćanstvo pripada tipu historijske, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz historiju se raščlanilo na više konfesija (rimokatoličanstvo, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Rimokatolička crkva, Pravoslavna crkva, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve). Hrišćanska era počinje Isusovim rođenjem.

Christian cross
Krst simbol Crkve i hrišćanstva
Ichthys
Stari simbol hrišćanstva.

Nastanak i izvori

Hrišćanstvo je nastalo u prvom vijeku naše ere u Palestini unutar Judaizma. U drugoj polovini tog vijeka osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog carstva, naročito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu spominju se samo hrišćani (Dj 11,26), a naziv hrišćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107.) i drugi ranohrišćanski pisci (Origen, Euzebije). Izvori hrišćanstva su pisana Božja objava (Sveto pismo Starog i Novog zavjeta) i usmena hrišćanska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sistematski obrazložili veliki teolozi, definirali ekumenski (vaseljenski) sabori, a nad njegovom pravovjernošću bdije crkvena hijerarhija. Dok rimokatoličanstvo i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Predaju), a veliku važnost pridaju teološkom mišljenju i crkvenim ocima, protestantizam priznaje samo Pismo (sola Scriptura). Kršćanstvo je na neki način proizašlo iz judaizma, ali je prema njemu, jednim dijelom, bilo i oprečno. Prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu. Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji univerzalističku, nadnacionalnu religiju.

Zajednica

Hrišćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnog hrišćanskog dogmatskog, liturgijskog, moralnog i kanonsko-pravnog sistema. Premda se u Novom Zavjetu i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiri glavna obilježja hrišćanske Crkve, ona se kroz historiju raščlanila na brojne hrišćanske crkve i sekte. Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske hrišćanske crkve, nestorijanske (431) i monofizitske (451). Za "Velikog raskola" (1054) dolazi do razlaza Istočne ili Pravoslavne crkve i Zapadne ili Rimokatoličke crkve, a za reformacije (16. vijek) protestantske crkve (Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve) i sekte. Pojedine historijske crkve organizirane su u skladu s vlastitom vjeroispoviješću i svojim kanonskim pravom. U Katoličkoj crkvi prevladao je strogo centralizirana i hijerarhizirana crkvena organizacija (papa i biskupi), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod sa patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. U historiji hrišćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost, pa i vjerske ratove. U novije vrijeme historijska nastojanja oko institucionalnog crkvenog jedinstva zamijenjena su ekumenskim duhom.

Doktrina (dogme)

Glavne hrišćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim (vaseljenskim) saborima i uglavnom ih prihvataju sve hrišćanske vjeroispovijesti. U hrišćanstvu je pet glavnih istina:

  1. monoteizam (postojanje jednog transcendentnog Boga, različitog od svijeta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Sveti Duh)
  2. stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja)
  3. utjelovljenje i otkupljenje (Sin je Božiji postao čovjekom radi njegovog spasenja)
  4. besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela
  5. posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošću Božjom, čovjekovom vjerom i djelima za ovozemaljskog života.

Pri daljnjem tumačenju tih temeljnih dogmi došlo je do razlika između hrišćanskih konfesija. Tako su se za kristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske prirode u Isusu na Efeškom koncilu (431) odvojili nestorijanci, a na Kalcedonskom koncilu (451) monofiziti. Premda prihvataju zajednički nauk sedam prvih ekumenskih koncila, pravoslavni i rimokatolici razlikuju se s obzirom na učenje o proizlaženju treće božanske osobe. Osim toga rimokatolicizam je nakon raskola (1054) definirao još neke dogme (učenje o čistilištu, bezgrešno začeće, papska nepogrešivost, Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se razlikuje od rimokatolicizma i pravoslavlja prenaglašavanjem milosti na štetu naravi, svođenjem sedam sakramenata na dva (krštenje i večera Gospodnja) te dokidanjem svećeničke hijerarhije.

Obredi

U hrišćanstvu se Bog slavi životom po vjeri i evanđelju te posebnim obredima, koji se obavljaju u posebnom prostoru, tokom crkvene godine, nedjeljama i praznicima. Hrišćanski najvažniji obred naziva se liturgija ili bogoslužje. U središtu im je euharistija (evharistija) ili misa. Hrišćanske obrede predvode članovi crkvene hijerarhije (jerarhije), u rimokatoličanstvu biskup, svećenik i đakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i đakon, a u protestantizmu pastor.

Rasprostranjenost

U antici se (1-4. vijeka) hrišćanstvo proširilo po gradovima Rimskog carstva, i glavna središta su mu bila Jerusalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i Carigrad. Nakon seobe naroda hrišcanstvo su od 5-10. vijeka primili germanski, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas naseljavaju Evropu. U kasnoj antici (5. vijek) monofizitsko hrišćanstvo proširilo se u Armeniji i Etiopiji, a nestorijanski hrišćani (5-12. vijeka) imali su brojne episkopije (biskupije) na širokom prostoru od Sirije do Kine i zapadne Indije. Nakon širenja islama od 7. vijeka hrišćanstva gotovo nestaje u sjevernoafričkim berberskim zemljama, a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorijanske crkve preživljavaju u Egiptu i na Bliskom i Srednjem istoku. Nakon velikih pomorskih otkrića (15-18. vijeku) kršćanstvo se širi uporedno s kolonizacijom tih područja (Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija, Filipini). Danas je u svijetu oko 1,9 milijardi hrišćana (33% svjetskog stanovništva), od čega je 1 milijardu rimokatolika, 300 miliona pravoslavnih, 700 miliona protestanata te oko 70 miliona monofizita i nestorijanaca.

Crkve širom svijeta

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Anđeo

Anđeo (od grčkog, αγγελος, "poslanik, vjesnik"; na latinskom, angelus) jest vječno biće koje je prisutno u mnogim religijama, čija je dužnost da služi Bogu ili bogovima. Anđeo je veoma važan u tri abrahamske religije.

Biblija

Biblija (lat.: Biblia, grč.: βιβλία) jest zbirka knjiga koju kršćani i Jevreji smatraju Božijom objavom. One su nastale u periodu od 8. vijeka p.n.e. i 2. vijeka nove ere.

Biblija se dijeli na Stari Zavjet, koji obuhvata 46 knjiga, historija Jevreja, proročke i mudronosne knjige, te Novi Zavjet koji se sastoji od 27 knjiga i obuhvata četiri Evanđelja, djela apostolska, poslanice apostola i Otkrivenje. Jevreji priznaju samo knjige pisane izvorno hebrejskim i dijelom aramejskim jezikom, dok kršćani priznaju i knjige pisane grčkim jezikom. Biblija počinje Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem ili Apokalipsom.

Biskup

Biskup (od grčkog, επισκοπος, episkopos, "episkop," tj. nadglednik, nadzornik, staratelj ili čuvar) je visoki duhovni dostojanstvenik, koji u mnogim kršćanskim crkvama, kao na primjer u pravoslavnoj, drži visoki crkveni položaj.

Oblast kojom upravlja biskup je biskupija.

Božić

Božić je kršćanski praznik koji proslavlja rođenje Isusa Krista.

Džibril

Džibril ili Džebrail (arapski: جبريل nekad zvan i kao Jabril) je jedan od meleka. Džibril se u islamskoj tradiciji često javlja poslanicima, počevši od Adema, kojeg je tješio nakon njegove greške.

Poznat jer kao onaj preko kojeg je spuštena objava posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu a.s., a u 53. kur'anskoj Suri se opisuje, ali se ne imenuje kao "onaj što je Poslanika podučavao". Smatra se jednim od velikih meleka.

U kršćanstvu Džibrilu odgovara Gabrijel.

U Iranu se Džibril često naziva zoroastrijanskim imenom Sraosh.

Gruzija

Gruzija (gruzijski: საქართველო) je država smještena na istočnoj obali Crnog mora, na jugu Kavkaza. Nalazi se na raskršću jugozapadne Azije i istočne Evrope. Graniči se sa Turskom i Armenijom na jugu, Azerbejdžanom na istoku i Rusijom na sjeveru, dok na zapadu izlazi na obale Crnog mora. Glavni i najveći grad je Tbilisi. Gruzija zauzima površinu od 69.700 km2, i ima oko 3,75 miliona stanovnika.

Tokom antike, na području Gruzije osnovano je nekoliko nezavisnih kraljevstava. Kraljevstva Kolhida i Iberija su u ranom 4. stoljeću primili kršćanstvo, a paganizam, zoroastrizam i mitraizam su počeli iščezavati. Jedinstvena Kraljevina Gruzija bila je na vrhuncu svoje političke i ekonomske moći za vrijeme vladavine kralja Davida IV i kraljice Tamar u 11. i 12. stoljeću. Nakon toga, stoljećima su ovim područjem dominirala razna velika carstva, uključujući i Safavide, Afsaride i Kadžare. Krajem 18. stoljeća, Kartli-Kakheti carstvo ušlo je u savez s Ruskim carstvom, a područje je pripojeno Rusiji 1801. Nakon kratkog perioda nezavisnosti nakon ruske revolucije 1917, Gruziju je okupirao SSSR 1921. i postaje dio Sovjetskog Saveza kao Gruzijska sovjetska socijalistička republika. Nakon nezavisnosti 1991, postkomunističku Gruziju zahvatili su građanski nemiri i ekonomska kriza tokom 1990-ih. To je trajalo do Revolucije ruža 2003, nakon čega je nova vlada uvela demokratske i ekonomske reforme.

Gruzija je danas članica Vijeća Evrope i GUAM-a. Sadrži dvije de facto nezavisne regije, Abhaziju i Južnu Osetiju, koje su dobile ograničeno međunarodno priznanje nakon Rusko-gruzijskog rata 2008. Gruzija i veliki dio međunarodne zajednice smatraju ove regije dijelom teritorija suverene Gruzije pod ruskom vojnom okupacijom.

Hereza

Hereza (grčki , αιρεσις, hairesis, od αιρεομαι, haireomai, "izabrati") je riječ koja znači slobodni izbor vjere ili krug vjernika koji čini takav izbor. Ova riječ je naročito bila važna u historiji rane kršćanske Crkve, u smislu protivljenja zvaničnoj dogmi koja je ustanovljena na Ekumenskim saborima.

Osoba koja praktikuje herezu ili se protivi dogmi je heretik.

Hereza u prenesenom značenju označava svojstvo osobe ili mišljenja koje je suprotno od ustaljenog i većinskog mišljenja sredine. Ipak, heretičko ne znači pogrešno.

Island

Island je nordijska ostrvska država na samom sjeveru Evrope, smještena u sjevernom Atlantiku. Njena ukupna površina iznosi 102.775 km2. Glavni grad Islanda jest Reykjavík. Broj stanovnika jest 332.529. Stanovnici Islanda uglavnom su potomci norveških i keltskih doseljenika. Glavna religija na Islandu jest luteransko kršćanstvo. Island je poznat kao zemlja gejzira i vulkana.

Jehovini svjedoci

Jehovini svjedoci su pripadnici vjerske zajednice koja broji oko 7,8 miliona pripadnika širom svijeta (2012). Broj pripadnika ove vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini i Sandžaku je zanemarljiv.

Jehovini svjedoci smatraju da su oni pripadnici jedine istinite kršćanske zajednice i odbijaju saradnju sa svim ostalim kršćanskim crkvama. Nijedna druga kršćanska zajednica ne prihvata Jehovine svjedoke kao kršćansku zajednicu zbog njihovog odbijanja vjerovanja u trojstvo, jednu od glavnih kršćanskih dogmi. Neki teolozi smatraju da ovo čini Jehovine svjedoke jevrejsko-kršćanskom zajednicom.

Jehovini svjedoci vjeruju da Isus ima božanstveno porijeklo ali da je on stvoren od strane najvišeg boga Jehove (ponekad Jahve, Jehva). Za ovo vjerovanje Jehovini svjedoci se pozivaju na Koloser pismo kapital 1:13-20.

Mnogi smatraju da su Jehovini svjedoci sekta a ne vjerska zajednica. Razlog za ovo je da Jehovini svjedoci od svojih članova zahtjevaju način života koji odudara od norme koja postoji u društvu. Jehovini svjedoci odbijaju ovaj naziv i smatraju da riječ sekta treba da bude korištena za one vjerske grupe koje odudaraju od vjere u Božije riječi.

Jugoistočna Azija

Jugoistočna Azija je subregija Azije koja leži na presjeku geoloških ploča obilježenih jakom seizmičkom i vulkanskom aktivnošću. Ostrvski lukovi i arhipelazi nalaze se jugoistočno i istočno od azijskog kopna.

Luteranizam

Luteranizam je dio zapadnog kršćanstva koje se zasniva na učenju reformiste iz 16. vijeka Martina Luthera. Lutherovi pokušaji reforme teologije i crkvene prakse doveli su do protestantske reformacije. Reakcije vlasti i crkve na međunarodno širenje Lutherovih 95 teza su dovele do podjele kršćanstva.

Za razliku od reformatorskih crkvi, luterani i dalje prakticiraju mnoge sakramente i liturgijsku praksu iz pre-reformatoskih crkvi.

Nedovršeni članak Luteranizam koji govori o religiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Manastir

Manastir (grč. monasterion: kuća monaha, pustinjakova ćelija, prema monastein: živjeti sam, od monos: sam; lat. monasterium, engl. monastery, franc. monastère, na esperantu muški manastir: monakejo odn. ženski monakinejo), u istočnom kršćanstvu, zajednička nastamba u kojoj, prema utvrđenim pravilima, žive monasi ili monahinje; u užem smislu riječi pravoslavni samostan, crkva sa zgradama. Duhovno i kulturno središte istočnoga kršćanskog svijeta. Načinom gradnje može biti pećinski, skitski (šatorski) i zidani (lavra). Prvi cenobitski manastiri (život u zajednici) nastali su u 4. vijeku. U srednjem vijeku nastali su mnogobrojni monumentalni manastiri u Makedoniji (Nerezi), Srbiji (Dečani), Bugarskoj (Rilski manastir) i Rusiji (Kirilo-bjelozerski manastir).

Riječ manastir ima nekoliko pokrajinskih oblika, npr. namastir (kod Vuka) i monastir.

Naziv grada Belog Manastira nastao je od mađarskog naziva Pelmonoštor zamjenom mađarskog oblika monoštor oblikom manastir, dok je prezime Pel zamijenjeno pridjevomom beli koji se slično izgovara. Makedonski grad Bitolj (Bitola) Turci su od XVI vijeka nazivali Toli ili Toli-Monastir, a i danas ga tako nazivaju Albanci s Kosova.

Riječ samostan doslovan je prijevod grčke riječi monasterion. Upotrebljava se od 19. vijeka u Katoličkoj crkvi umjesto starih sinonimnih naziva manastir (namastir), klaustar (ili kloštar), konvenat, koludrište ili stanište. Historijski ima, na primjer, samo 4 potvrde za riječ samostan (od toga tri rječničke), za razliku od riječi manastir, koja je obilno potvrđena u djelima starih pisaca.

Noina arka

Noina arka (Nojeva arka, Nuhova lađa), prema Bibliji, je bilo plovilo sagrađeno na Božju zapovijed kako bi spasilo Nou, njegovu porodicu i sve životinje od Velikog Potopa..

Priča o Arci iz Knjige postanka ima paralele sa sumerskim mitom o Ziusudri, koji govori kako je Ziusudru Bog upozorio da sagradi plovilo u kojem će izbjeći poplavu koju je On poslao. Manje precizne paralele se mogu naći u mnogim drugim kulturama širom svijeta. U stvari, priča o Potopu je jedna od najčešćih tema mitologije širom svijeta, što i skeptici i vjernici koriste kao dokaz u prilog svog stajališta.

Priča o Arci je bila predmetom opsežnog objašnjavanja u različitim abrahamskim religijama, pri čemu su se teoretska rješenja i praktična rješenja (npr. kako se Noa rješavao životinjskog otpada) miješala s alegorijskim tumačenjima (npr. Arka kao prethodnica Crkve, nudi spas čovječanstvu).

Od početka 18. vijeka, razvoj geologije i biogeografije kao nauka je omogućio da pojedini prirodnjaci pokušaju opravdati doslovno tumačenje priče o Arci. Usprkos toga, Biblijski literalisti nastavljaju istraživati regiju oko planine Ararat u sjeveroistočnoj Turskoj gdje Biblija kaže da je Noina Arka završila.

Obala Slonovače

Republika Obala Slonovače je država u Zapadnoj Africi koja graniči sa Liberijom, Gvinejom, Malijem, Burkinom Faso i Ganom sa zapadne, sjeverne i istočne strane dok se sa južne strane nalazi Gvinejski zaliv. Glavni grad je Yamoussoukro iako je ekonomski centar i najveći grad lučki grad Abidjan. Službeni jezik je francuski iako je u upotrebi zastupljeno mnogo urođeničkih jezika. U ovoj državi ukupno je u upotrebi 78 jezika.

Od religijskih grupa najzastupljenije su: islam (pretežno sunitski), kršćanstvo (uglavnom katoličanstvo) i neke ad afričkih tradicionalnih religija.

Ekonomski razvoj ove nekada najrazvijenije zemlje Zapadne Afrike, zaustavljen je građanskim ratom koji je zemlju podijelio na dva dijela.

Papa

Papa (latinski: papa, "otac"; grčki: πάππας) je rimski biskup i lider u svijetu Katoličke crkve. Značaj Rimskog biskupa u velikoj mjeri potiče iz njegove uloge kao tradicionalnog nasljednika Svetog Petra, kome je Isus dao ključeve neba i ovlasti "vezivanja i gubitka", imenujući ga kao "stijenu" koja je izgradila crkvu. Sadašnji papa je Franjo, koji je izabran 13. marta 2013. godine, naslijedivši Benedikta XVI.

Ured pape naziva se pontifikat. Njegova crkvena nadležnost se često naziva "Sveta Stolica" (Santa Sedes na latinskom) ili "Apostolska stolica". Papa je šef države Vatikan, suverenog grada-države unutar italijanskog glavnog grada Rima.

Papstvo je jedna od najtrajnijih institucija u svijetu te je imalo istaknutu ulogu u svjetskoj historiji. Pape su u davna vremena pomagali u širenju kršćanstva i rješavanju raznih doktrinarnih sporova. U srednjem vijeku su odigrali ulogu od svjetovnog značaja u zapadnoj Evropi, često djelujući kao arbitri između hrišćanskih monarha. Trenutno, pored širenja hrišćanske vjere i doktrine, pape su uključene u ekumenizam i međureligijski dijalog, dobrotvorni rad i odbranu ljudskih prava.

Pape, koje su u početku imale temporalne moći, u nekim periodima historije imali su široke ovlasti slične onima koji su imali vladari. U posljednjih nekoliko stoljeća, pape su postepeno bile primorane da odustanu od te moći, i papin autoritet je sada ponovo gotovo isključivo ograničen na pitanja religije. Tokom stoljeća, papina potraživanja za duhovnim autoritetom su sve više čvrsto izražena, što je kulminiralo 1870. godine sa proglašenjem dogme papine nepogrešivosti, kada papa govori ex cathedra - doslovno "iz fotelje" (Svetog Petra) - da izda formalnu definiciju vjere ili morala.

Pravoslavlje

Pravoslavlje (grčki Ορθοδοξία - pravovjerje) je prijevod grčke riječi ortodoksia. To je slavenski prijevod s kraja srednjeg vijeka. On je u biti tačan, ali bi bilo ispravnije koristiti riječ pravovjerje ili još bolje ortodoksija.

Pravoslavlje je jedno od ogranaka kršćanstva. Korijeni pravoslavlja sežu u početke kršćanstva. Formira se u istočnom dijelu Rimskog carstva. Ono je specifičan oblik kršćanstva nastao u okrilju grčke crkve.

Pravoslavlje se manifestira kroz učenje Pravoslavne crkve.

Pravoslavna crkva

Pravoslavna crkva je jedna od nastarijih vjerskih institucija na svijetu i druga po veličini hrišćanska crkva na svijetu, sa procijenjenih 225 - 300 miliona sljedbenika. U prošlosti je bila ujedinjena sa Rimokatoličkom crkvom do Crkvenog raskola 1054. godine. Od tada je bila glavna državna crkva Bizantijskog carstva do njegovog pada 1453. godine. Danas ima važnu ulogu u evropskim, bliskoistočnim, slavenskim i nekim afričkim kulturama. Na čelu Pravoslavne crkve se nalazi Patrijarh.

Protestantizam

Protestantizam je opći naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma nakon reformacije u 16. vijeku. Naziv dolazi od toga što su tada Luterove pristalice protestovali protiv odluka katoličke crkve. Izvorno je bila obilježena vjerovanjem u opravdanje po vjeri, u svećeništvo svih vjernika i u dominantni autoritet Biblije. Među ranim grupama glavni su bili luterani, kalvinisti i cvinglijevci, te Anglikanska crkva koja je spajala katoličke i protestantske elemente.

Naziv "protestantizam" obuhvatio je i druge nekatoličke grupe od anabaptista i independentista do kvekera (Društvo prijatelja) i metodista, koji su se pojavili kasnije.

Pod pojmom (prvobitno političkim) protestanti u užem smislu podrazumijevaju se pripadnici kršćanske konfesije nastale na njemačkom govornom području u vrijeme reformacije, pa se zato povezuju prije svega sa Martinom Lutherom i Philipp Melanchthonom.

Protestantske su, dakle, samo luteranske i neke južnonjemačke crkve reformirane tradicije prema Ulrich Zwingliu, ali ne i reformirane crkve kalvinističke (v. Jean Calvin) tradicije, anglikanci, metodisti ili novije slobodne crkve.

Općenito se smatraju protestantskim oni konfesionalni pravci koji su se htjeli distancirati od katoličke kao glavne crkve i stoga nisu prihvaćali, primjerice, autoritet Pape,

Protestantskim crkvama pripadaju:

Evangeličko-luteranske crkve (ili i "luteranske crkve" ili "luterani")

Evangeličko-reformirane crkve (ili i "reformirane crkve")

Sjedinjene crkve (ili i "sjedinjene crkve")Evangeličke slobodne crkve sebe ubrajaju u protestantizam a i vide se kao "nasljednike reformacije". Tu se pribrajaju primjerice baptisti, metodisti i adventisti sedmog dana.

Protivreformacija

Protivreformacija ili pokret tzv. Katoličke obnove nastala je kao odgovor Katoličke Crkve na Lutherov protestantizam.

Papa Pavao III (1534.-1549.) započeo je Tridentinski sabor (1545.-1563.), skup kardinala koji je trebao provesti reformu ustanova (ne doktrine). Između ostalog, trebalo je riješiti probleme pokvarenih biskupa i svećenika, plaćenih oprosta i drugih novčanih zloupotreba. Sabor je nedvosmisleno odbacio konkretne protestantske stavove i zadržao osnovnu strukturu srednjovjekovne Crkve, njen sistem sakramenata, vjerske redove i doktrinu. Odbacio je svaki kompromis sa protestantima i ponovio osnovne postavke rimokatoličanstva. Sabor je jasno stao iza dogme spasenja kroz vjeru i dobra djela. Potvrđen je i sakrament pretvaranja hljeba i vina u tijelo i krv Kristovu, kao i Sedam sakramenata. Jasno su potvrđeni i katolički običaji protiv kojih su reformatori najviše grmjeli: oprost grijeha, hodočašće, obožavanje svetaca i relikvija, kao i obožavanje Marije.

Sabor se nakon dugih rasprava dogovorio oko sljedećih glavnih smjernica za ono što će poslije postati poznato kao protivreformacija:

Crkveno tumačenje Biblije je konačno. Svaki kršćanin koji želi nametnuti vlastito tumačenje je heretik.

Kršćanima za spasenje trebaju vjera i dobra djela. Nije dovoljna samo vjera, kako je tvrdio Luther.

Biblija i Crkva su jednako snažne instance za usmjeravanje kršćanskog života.

Oprost je valjan izraz vjere. (Ali prodaja oprosta je zabranjena.)

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.