Konstantin VII Porfirogenet

Konstantin VII Porfirogenet (2. septembar 905. - 9. novembar 959.) je bio bizantski car iz makedonske dinastije koji je vladao od 913. do 959. godine. Bio je sin cara Leona VI i njegove četvrte supruge Zoe Karbonopsine i nećak svog prethodnika cara Aleksandra.

Veći dio njegove vladavine je dominirao regentima: od 913. do 919. godine regent je bila njegova majka, dok je od 920. do 945. godine dijelio tron sa Romanom Lakapinom, čiju je kćerku Helenu oženio. Konstantin VII je najpoznatiji po četiri historijske knjige De Administrando Imperio, De Ceremoniis, De Thematibus i Vita Basilii. Imao je nadimak Purpurni zbog toga što je kao mali živio u purpurnoj sobi u carskoj palati koja je bila ukrašena porfirom, jer njegova majka Zoe nije bila udata za Leona u to vrijeme. Ipak, epitet mu je omogućio da istakne svoju poziciju kao legitimni sin, za razliku od ostalih koji su nasljeđivali tu titulu od rođenja.

Konstantin VII
Follis-Constantine VII and Zoe-sb1758
Car Konstantin VII sa majkom, caricom Zojom
Vladavina 913 - 920
945 - 959
Prethodnik Aleksandar
Roman I
Nasljednik Roman I
Roman II
Krunidba 911
Supružnik Jelena Lakapin
Djeca Roman II
Teodora
Dinastija Makedonska
Otac Leon VI Mudri
Majka Zoja Karbonopsina
Rođenje 905
Smrt 959

Vladavina

Konstantin je 911. krunisan za suvladara, ali poslije smrti oca nije postao car Bizanta. U periodu između 912. i 945. godine Konstantin je bio žrtva različitih dvorskih spletki i odvojen od prijestolja. Konstantin se 919. oženio Helenom, kćerkom Romana Lakapina koji je pokušavao da sebi i svojim sinovima osigura novu dinastiju na bizantskom carskom prijestolju. Konstantin je uspio 945. da se oslobodi Romanovih nasljednika i da preuzme carsku poziciju.

Konstantin VII Porfirogenit nije ostao upamćen po svojoj političkoj djelatnosti kao državnik među brojnim istaknutim carevima u Bizantu. Naslijedio ga je sin Roman II. Poznatiji je kao pisac djela kojima je ostavio u nasljeđe značajne historijske izvore. Iako je bio prvi nasljednik u Bizantu od rane mladosti radije se bavio kulturom i umjetnošću, a zanemarujući uobičajene dvorske intrige među svojom rodbinom. Konstantina VII. historija pamti po naučnoj i kulturnoj aktivnosti gdje je ostavio zapažene rezultate. Potisnut od državničke politike Konstantin je svoje zanimanje posvetio nauci i umjetnosti. U mladosti je stekao najbolje obrazovanje koje se moglo steći u Carigradu, a kasnije je oko sebe okupio učene ljude sa kojima je pisao djela enciklopedijskog karaktera po kojima se najbolje prepoznaje.

Najznačajnija djela za historiju jugoistočne Evrope su De administrando imperio (O upravljanju carstvom ili Spis o narodima); De thematibus (Spis o temama Bizantskog carstva); Vita Basilii (Život Vasilija); De caeremoniis (O ceremonijama Bizantskog carstva). Najznačajnije djelo je De administrando imperio, poznato u skraćenom navođenju u literaturi kao DAI. Djelo je nastalo između 949-955. U njemu je dat detaljan opis svih krajeva Bizantskog carstva. Najinteresantniji su podaci u poglavljima 29-36, koji govore o historiji jugoistoka Evrope do vremena Konstantina VII Porfirogeneta. U ovom djelu se nalazi i prvi spomen Bosne (u pisanoj formi) i njenih naseljenih gradova u historijskim izvorima (parafrazirano: a u Bosni se nalaze dva grada Katera i Desnik). U pravom smislu riječi to je rodni list srednjovjekovne bosanske države u historijskim izvorima.

Prethodnik: Car Bizantije Nasljednik:
Aleksandar Roman I
Aleksandar Sever

Aleksandar Sever (Marko Aurelije Sever Aleksandar August; 1. oktobar 208 – 19. mart 235) bio je rimski car od 222. do 235. godine. Naslijedio je rođaka Heliogabala nakon njegovog ubistva 222. godine, da bi na kraju i sam bio ubijen, čime je započeta kriza trećeg stoljeća – gotovo 50 godina građanskih ratova, stranih invazija i kolapsa monetarne ekonomije.

Tokom njegove vladavine, došlo je do perioda mira i prosperiteta. Međutim, 230. godine se suočio sa Sasanidskim carstvom, koje je počelo ugrožavati istočne rimske provincije, i najezdom germanskih plemena. Našavši se u nevolji, Aleksandar je s njima sklopio vrlo nepovoljan mir uz razne ustupke i podmićivanja. To je dovelo do nezadovoljstva u rimskoj vojsci koja ga je ubila u logoru kod Moguntiacuma.

Antonin Pio

Antonin Pio (Tit Fulvije Elije Hadrijan Antonin August Pio; 19. septembar 86. - 7. mart 161.) je bio rimski car od 138. do 161. godine. Bio je četvrti od pet dobrih careva i član dinastije Antonin. Ime Pio je stekao nakon dolaska na tron, jer je primorao Senat da obožava njegovog usvojenog oca Hadrijana. Umro je 161. godine i naslijedili su ga usvojeni sinovi Marko Aurelije i Lucije Ver kao ko-carevi.

Arkadije

Arkadije (Flavije Arkadije August; 1. januar 377. - 1. maj 408.) bio je bizantijski car od 395. do 408. godine. Rođen je u Hispaniji kao sin cara Teodozija I i njegove supruge Elije Flacile i brat cara Honorija. Nakon smrti oca 395. godine, postao je car Istočnog Rimskog carstva, a njegov brat Honorije car Zapadnog Rimskog carstva. Ostao je upamćen kao bezvoljni vladar u čije su ime spretno upravljali regenti.

Bazilije I Makedonac

Bazilije I Makedonac (grčki: Βασίλειος ὁ Μακεδών, Basíleios ō Makedṓn; 25. maj 836. - 29. august 886.) je bio bizantijski car od 867. do 886. godine. Rođen u seljačkoj porodici u bizantijskom tematu Makedoniji, uzurpirao je carsko prijestolje od cara Mihajla III (842. - 867.). Uprkos svom skromnom porijeklu, pokazao je veliku sposobnost u vođenju državnih poslova, što je dovelo do obnavljanja carske moći i renesanse bizantijske umjetnosti. Kao osnivača Makedonske dinastije, Bizantijci su ga smatrali jednim od najvećih careva koji je vladao u najslavnijoj i prosperitetnoj eri Bizantijskog carstva.

Dolazak Hrvata

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912. - 959.) u svom djelu "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio") napisao je o dolasku Hrvata u današnju domovinu sljedeće: "Hrvati su živjeli u ono vrijeme s one strane Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petoro braće - Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare naseljene u toj oblasti. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su tom oblasti zavladali Hrvati. S druge strane, od Hrvata koji su došli u Dalmaciju jedan dio se odvojio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva."

Car Konstantin VII. Porfirogenet također navodi, da su Hrvati došli u današnju domovinu početkom 7. vijeka na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizovani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slučajno izabrani. Bizantsko carstvo je računalo da će Hrvati nakon što im pomognu u izvršenju njihovih planova, nestati s vremenom kao što su nestali i njihovi prijašnji saveznici, ali su pogriješili.

Za razliku od Bizanta, Sveta Stolica nije podcijenila nego je pravilno prosudila mogućnosti hrvatskog naroda. Tako su u papinskom ljetopisu "Liber Pontificalis" zabilježeni prvi kontakti i veze između pape i Hrvata. U njemu je zapisano da je papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina, kako bi platio otkupnine za zarobljenike i kosti starih kršćanskih mučenika. Opat Martin je zahvaljujući pomoći hrvatskih vođa putovao Dalmacijom, te je ujedno "snimao" situaciju za uspostavu stalnih odnosa.

Hrvati su ubrzo nakon doseljenja prihvatili kršćanstvo zahvaljujući Svetoj Stolici, koja je obavljala pokrštenje po uputama iz bule pape Grgura I. Velikoga, koji je zagovarao "da se primjenjuju upute prave vjere običajima narodnog paganskog vjerovanja". Pa tako papa Grgur I. Veliki između ostalog navodi: "ne uspinjemo se skokom na vrh jedne gore, nego pomalo, korak po korak... U prvom redu treba izbjegavati rušenje hramova idola; dovoljno je oboriti idole, a onda svetom vodom blagosloviti hramove i u njih staviti svete moći... Ako su hramovi dobro građeni, dobra je i korisna stvar da prijeđu iz službe demonizma u službu pravoga Boga; jer narod, videći tako preobražena svoja stara svetišta, po navici će biti sklon dolaziti onamo i štovati pravoga Boga....".

Irena Lekapene

Irena Lekapene (grč. Ειρήνη Λακαπηνή) bila je grčka plemkinja te carica Bugara kao žena cara Petra I Bugarskog. Rođena je kao Marija (Μαρία); kćerka grčkog plemića Kristofora Lakapena i njegove žene, Auguste Sofije. Preko oca je bila unuka bizantijskog cara Romana I Lakapena te nećakinja Teofilakta, patrijarha Konstantinopolja.

Roman I je dogovorio Mariji brak s Petrom nakon šta je Petar napao Trakiju. Petar je bio spreman na primirje te je oženio Mariju 8. novembra 927, koja je dobila ime Irena ("mir"). Bilo je to prvi put u historiji da se bizantijska princeza udaje za stranog vladara te je car Konstantin VII Porfirogenet to kasnije kritizirao. Ovo su djeca Irene i Petra I:

Plenimir Bugarski

Boris II Bugarski

Roman Bugarski

Konstans

Konstans I (Flavije Julije Konstans August; 323. - 18. januar 350.) bio je rimski car od 337. do 350. godine. Nakon smrti oca Konstantina I, podijelio je carstvo sa svojom braćom Konstantinom II i Konstancijem II. Godine 340. ubija Konstantina II i preuzima kontrolu nad Zapadnim dijelom carstva. Nakon uzimanja barbarskih tjelohranitelja izbila je pobuna koja je rezultirala njegovim ubistvom 350. godine.

Leon VI Mudri

Leon VI (ili Lav; grčki: Λέων ΣΤ΄ ὁ Φιλόσοφος oder ὁ Σοφός; 19. septembar 866. - 11. maj 912.), zvani Mudri ili Filozof, je bio bizantijski car od 886. do 912. godine. Bio je sin Bazilija I i drugi bizantijski vladar iz Makedonske dinastije. U unutrašnjoj politici je nastavio renesansu pisama koju je započeo njegov otac Bazilije I. U vanjskoj politici je doživio nekoliko poraza na Balkanu protiv Bugarske i protiv Arapa na Siciliji i Egejskom moru.

Libije Sever

Libije Sever (Flavije Libije Sever Serpentius August; 420. - 15. august 465.) bio je car Zapadnog Rimskog carstva od 461. do 465. godine. Bio je car bez ikakve moći jer se sva moć nalazila u rukama zapovjednika vojske Ricimera. Izvori ga opisuju kao pobožnog hrišćanina.

Majorijan

Majorijan (Flavije Julije Valerije Majorijan; 420 - 7. august 461) bio je car Zapadnog rimskog carstva od 457. do 461. godine. Kao istaknuti general rimske vojske, Majorijan je smijenio i naslijedio cara Avita. Bio je posljednji car Zapadnog rimskog carstva koji je pokušao vlastitim snagama da oporavi Zapadno rimsko carstvo. Svi njegovi nasljednici su bili instrumenti u rukama barbarskih generala ili istočnog rimskog cara.

Nakon pobjede nad Vandalima u Italiji, Majorijan je pokrenuo kampanju protiv Vizigotskog kraljevstva u južnoj Galiji. Pobijedivši kralja Teodorika II u bici kod Arelate, protjerao je Gote iz Septimanije i Hispanije. Ohrabren ovom pobjedom, izvršio je napad na Burgundsku kraljevinu i protjerao je iz doline Rona. Nakon toga je napustio Galiju kako bi konsolidirao svoju državu. Nastojao je da reformira carsku administraciju kako bi je učinio efikasnijom i pravednijom. To je dovelo do nezadovoljstva među aristokratijom što iskorištava moćni general Ricimer koji ubija Majorijana.

Maksimin I Tračanin

Maksimin I Tračanin (Gaj Julije Ver Maksimin August; 173. - 10. maj 238.) je bio rimski car od 235. do 238. godine. Vojska ga je proglasila carem nakon što je ubila Aleksandra Severa. Uspješno je ratovao protiv Dačana, Germana i Sarmata. Umro je u Akvileji dok je pokušavao da uguši senatorsku pobunu.

Markijan

Markijan (Flavije Markijan August; 392 - 27. januar 457) bio je bizantijski car od 450. do 457. godine. Tokom njegove vladavine došlo je do oporavka Bizantijskog carstva u ekonomskom i vojnom smislu. Sa druge strane, njegova izolaciona politika je dovela uništenja Zapadnog rimskog carstva od strane barbarskih napada koje je predvodio Atila.

Mogoriš

Mogoriš je tribut, dohodak kojeg su Dubrovčani plaćali Slavenima u zaleđu za korištenje pašnjaka i vinograda na njihovom području.

Njegova historija seže u ranosrednjovjekovno doba. Bizantski car i pisac Konstantin VII Porfirogenet zabilježio je ovaj prvi dubrovački tribut. Dubrovnik je plaćao zakupninu po 36 zlatnika godišnje knezovima Trebinja i Zahumlja za zemljište koje je obrađivalo njegovo stanovništvo. Dosta vremena kasnije, u povelji srpskog kralja Radoslava Nemanjića koju je 1234. izdao Dubrovniku spominje se humski i trebinjski tribut pod nazivom mogoriš. Humski mogoriš davala je Dubrovačka opština za Rijeku, i zatonske vinograde i poljičke vinograde, a trebinjski mogoriš bio je naknada za vinograde u Žrnovnici. Srpski kralj Vladislav Nemanjić je oslobodio Dubrovčane trebinjskog mogoriša, a humski mogoriš i dalje je padao na teret posjednika imanja u Rijeci i Zatonu. Početkom 14. vijeka humski mogoriš primali su Dedići iz Popova polja. Kada je zavladao Humom, 1326. bosanski ban Stjepan II Kotromanić tražio je mogoriš za sebe, što su Dubrovčani odbili sa obrazloženjem da on pripada Dedićima iz Popova i da na njega nemaju pravo ni srpski ni bosanski vladari ni humski knez.

Kao gospodari Popova polja mogoriš su primali Vladislav i Bogiša Nikolići, župan Sanko Miltenović, pa Tvrtko I Kotromanić. Od tada je isplaćivan ili bosanskim vladarima ili gospodarima Popova polja. U 15. vijeku, dolaskom vojvode Sandalja Hranića Kosače u posjed istočnog dijela Humske zemlje, pa i Popova, Dubrovčani su mogoriš njemu isplaćivali (1404-1413). Kasnije je mogoriš vraćen vlasteli Nikolićima.

Mogoriš se plaćao u iznosu od 60 perpera dubrovačkih dinara. Kao uzdarje primatelji mogoriša su davali Dubrovčanima dobro uzgojenu kravu.

Specifičnost mogoriša ogleda se u činjenici da je uz njega bio povezan i bosanski vladar kao suveren Bosanskog kraljevstva pod čijom se jurisdikcijom nalazila župa Popovo i vlastela iz Popova. Bosanski vladar je odobravao kome treba da se isplaćuje mogoriš. Tako je ovaj neveliki tribut bio svojevrsni politički barometar putem kojeg se prati politička situacija u neposrednom dubrovačkom zaleđu.

Sarajevo u srednjem vijeku

Slaveni su došli u Bosnu u 7. vijeku, ali detalji o njihovim pokretima ostali nepoznati. Neki slavenski artefekti su ostali od tog vremena. Izvjesno je da su se Slaveni smjestili i sarajevsku kotlinu. Uzimalo se da je Katera jedan od dva originalna bosanska grada, kojeg je spomenuo Konstantin VII Porfirogenet u djelu De Administrando Imperio, smješten na području Sarajeva u Kotorcu. Arheološka istraživanja to nisu dokazala.

Područje današnjeg Sarajeva je bilo dio župe Vrhbosna pored tradicionalnog centra kraljevine koji se nalazio na području Visokog. Početkom 15. vijeka na ovom području pominje se "Tornik". Međutim, prema svim pokazateljima, Tornik je bio veoma malo tržno mjesto okruženo proporcionalno malim naseljima i nije bilo važno dubrovačkim trgovcima.

Papinski dokumenti navode da je 1238. izgrađena katedrala svetog Petra u Vrhbosni. Uzevši u obzir važnost svetog Pavla, to je trebala biti jako važna katedrala, iako još niko nije siguran gdje se nalazi.

Sever II

Sever II. ili Flavije Valerije Sever (umro 16. septembra 307. godine) bio je car Rimskog carstva.

Flavije Valerije Sever je bio vojnik iz neke od balkanskih provincija pre nego što je njegov prijatelj Galerije zatražio da ga Maksimijan imenuje za cezara, zapravo savladara Zapadnog rimskog carstva. Tako je on od 305. godine bio mlađi savladar Konstancija Hlora na Zapadu.

Kada je Konstancije Hlor umro 306. godine, Flavija Valerija Severa je sam Galerije imenovao za augusta na Zapadu. Kada je Maksencije, sin bivšeg cara Maksimijana, podigao ustanak u Rimu, Galerije je poslao Flavija Valerija Severa da uguši ovu pobunu. Ali, Flavijev napad na Rim nije uspeo i on se morao povući u Ravenu. Maksimijan je ubrzo uvjerio Flavija Valerija Severa da abdicira i da se preda.

Kada je sam Galerije napao Italiju 307. da zaustavi Maksencija i njegovog oca, Maksencije je izdajnički ubio Flavija Valerija Severa nedaleko od Rima.

Sklavinija

Sklavinija (slavenska zemlja) jeste bizantski naziv u ranom srednjem vijeku, (Σκλάβηνοι - Sklábēnoi), za prvobitne teritorijalne jedinice Južnih Slavena na jugoistoku Evrope. U početku, izraz se koristio za one teritorije koje su bile van Bizantije i van njihove kontrole. Bizantski izvori, naročito Konstantin VII. Porfirogenet, prve državne organizacije među Južnim Slavenima imenuju Sklavinijama. Izraz se koristio do 10. stoljeća.To su zemlje koje su imale svoje arhonte kao predstavnike vlasti. Na području na kojem se razvila kasnija Bosanska banovina i Bosansko kraljevstvo u ranom srednjem vijeku egzistiralo je više sklavinija (Usora, Bosna, Hum, Travunija, Konavle). Jedan armenski izvor iz 7. vijeka spominje da na teritoriji evropske Bizantije živi 25 naroda pod imenom "Slaveni".

U sklavinijama dolazi do uspostavljanja trajne organizirane političke vlasti. Bosanske zemlje u avarsko doba imaju istu svoju organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva (avarske banove i župane).Politička individualnost, identitet, priznatost i prepoznatljivost sklavinija zasnivala se na simbiozi:

Zatečenog kasnoantičke upravno-admimistrativne i teritorijalne organizacije iz rimskog, gotskog i romejskog (bizantskog) vremena.

Političkih i narodnosnih tradicija doseljenika, prvenstveno onih koje su donijeli Slaveni, koji nakon povlačenja Avara postaju vodeći sloj u sklavinijima.

Upravno-teritorijalne strukture i institucija koje je na osvojenom prostoru uspostavio prvi Avarski kaganat. Karakter te dvjestagodišnje avarske vlasti je toliko prepoznatljiv da ga je nemoguće zamijeniti s bilo kojim drugim političko-upravnim sistemom na tom prostoru. Nazivi ban/bajan-banat-banovina, kagan, župan-županija su ostali iz avarskog jezika.

Vrhbosna (župa)

Vrhbosna pripada najstarijim župama srednjovjekovne Bosne.

Župa Vrhbosna se prostire slivovima rijeka Miljacka i Željeznica (nije utvrđeno da li i gornjim tokovima ovih rijeka), , te gornjim tokom rijeke Bosne. Omeđena je planinama Romanija, Jahorina, Trebević, Bjelašnica, Igman, prevojem Kobiljača i rijekom Vogošća. To su okviri župe Vrhbosna koja je graničila sa župama Vogošća (Vidogošća), Bosna, Lepenica, Krivaja, Neretva, Kom, Zagorje, Prača i Bistrica. Najvažniji centri na području župe Vrhbosna su Hodidjed, Gradac (Kotorac), Tornik i Bulog.

Župa Vrhbosna bila je u sastavu Srednje Bosne koju kao zemlju, Bosona, pominje Konstantin VII Porfirogenet u svome djelu DAI sredinom 10. vijeka.

Nastanak feudalnih oblasti pratio je proces rastakanja ranofeudalnih župa, jer ranije „župe nisu odgovarale kasnofeudalnom konceptu vlasti“. Prema tome i župa Vrhbosna podijeljena je na nekoliko manjih oblasti. U slivu Mokranjske Miljacke formirana je župa Mokro-Glasinac, kojoj je iz stare Olovske župe priključena Glasinačka ravan, a u slivu paljanske Miljacke, župa Pale. Ove župe bile su kasnije sastavni dio zemlje Pavlovića kao i susjedna Prača.

Drugi dio velike župe Vrhbosne ostao je u oblasti kojom je neposredno gospodario bosanski ban, kasnije bosanski kralj, u tzv. – „contrata del re“ – Kraljevoj oblasti. Oni su imali pravo da dijelove svojih oblasti dodjeljuju sebi potčinjenoj vlasteli na ime usluga (npr. vojnih) koje su obavljali za njih. U početku korištenje je bilo s pravom oduzimanja, a kasnije za „vječna vremena“

Na području Vrhbosne Osmanlije su stvorile svoja prva stalna uporišta kroz formirano Bosansko krajište (Vilajet Hodidjed, Vilajet Saraj-ovasi).

Vrsinje

Vrsinje je župa stare sklavinije Travunije, koju pominje Konstantin VII Porfirogenet u svom djelu O upravljanju državom (sredina 10. vijeka). Prema Marku Vegi ime područja Vrsinje nastalo je od trave vrsinje kojom obiluje taj kraj.

Travunija je kasnije u posjedu dinastije Nemanjića, oblasnog gospodara Nikole Altomanovića, pa podjeljena između bosanskih velikaša Pavlovića i Kosača. Vrsinje je pripadalo rodu Kosače.

Vrsinje se nalazi u današnjoj istočnoj Hercegovini. Prostire se nad južnim dijelom Konavala uz područje Trebinja i Dračevice. Ranije je bilo u Travuniji, a krajem 14. i u 15. vijeku je izdvojeno područje u posjedu Kosača. Rijetki su pomeni naseljenih mjesta na području Vrsinja. Nema većih urbanih središta: 'selo Dobrovoja Branojevića', Konjsko, Bogojevića Selo ('villa Bogoe').

Vrsinje je pomenuto je u kupoprodajnoj povelji porodice Sankovići 1391. kao granično sa župom Konavli. Blizina dubrovačke granice omogućavala je Vrsinjanima da se bave pljačkanjem svojih susjeda i trgovaca po obližnjem putu koji je preko Trebinja išao u pravcu trgova na Drini (Via Drine), po čemu su ostali upamćeni. Istaknutu poziciju imali su Dobrovojevići, ljudi vojvode Sandalja Hranića Kosače.

Završje (oblast)

Završje ili Tropolje ili i Zapadne strane je historijsko područje u Bosni i Hercegovini koje je obuhvatalo prostor Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja.

To je jedna od 11 najstarijih srednjovjekovnih županija Hrvatske. Prvi je spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet pod imenom Hlivno, u svome djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom), iz 10. stoljeća.

Godine 1249. kao vršitelj dužnosti kneza u Tropolju spominje se Stjepan Babonić. Nakon njega istu službu obavljao je Stjepan Kliški. Godine 1277. kao knez Tropolja spominje se Perčin. Godine 1298. Pavle Šubić zavladao je južnom Hrvatskom i u povelji od 07.04.1299. godine naziva se banom Hrvatske i Dalmacije i gospodarem Bosne. Svoju vlast nad Bosnom predao je svom bratu Mladenu I, a zatim sinu Mladen II. Mladen je upravu nad Bosnom 1319. godine povjerio Stjepanu II Kotromaniću. Već 1322. godine Mladen II je protjeran iz Hrvatske, nakon borbi u kojima je učestvovao i Stjepan II Kotromanić. Po padu bana Mladena II Šubića, gospodari Livna su sinovi vojvode Mihovilovića, koji su učestvovali u svrgavanju bana Mladena.

Naredne godine, novi titularni ban Hrvatske Mikac Mihaljević kreće na Nelipiće uz Stjepanovu podršku, ali i pored toga što je postigao izvjestan uspjeh, Mikac se 1326. godine povlači neobavljena posla. Za to vreme Stjepan preuzima kontrolu nad Donjim Krajima, Završjem, Imotskim i ušćem Cetine, dok je Robert preuzeo utvrđeni Omiš.

U borbama Stjepana II Kotromanića i knezova Nelipića 1325. godine, Završje pripalo je bosanskom banu.

U sporazumu od 15.08.1332. godine kao župan Završja spominje se Ivan Pribilović. Njegovo ime se navodi među svjedocima na ugovoru bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i Dubrovčana. Kasnije će se župani birati iz porodica Galešića, ponekad iz porodica Semkovića. Mihovilovići i Galešići su iz poznatog velikaškog roda Hlivnjana Čubranovića. Mađarski kralj Ludovik I Anžuvinac (1342-1382) u nastojanju da povrati nekadašnje hrvatske župe i gradove, primorao je 1356. godine Grgura Galešića da mu ustupi grad Bistricu u Livanjskoj župi. Poslije smrti Ludovika I bosanski kralj Tvrtko I je, nešto prije 1387. godine, prisajedinio grad i livanjsku župu koja je ostala u vlasti bosanskih kraljeva do 1463.

Principat (27. p. n. e235)
Kriza 3. vijeka (235284)
Dominat (284395)
Zapadno Carstvo (395476)
Istočno (Bizantijsko)
carstvo
(3951453)

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.