Jezik

Jezik je sistem gestikulacije, gramatike, znakova, glasova, simbola, ili riječi, koji se koristi za prikaz i razmjenu koncepata (tj., za komunikaciju), ideja, značenja i misli.

Proučavanje jezika kao koda se zove lingvistika, koju je kao akademsku disciplinu u tom obliku uveo Ferdinand de Saussure.

Uvod

Na svijetu se govori od 5.000 do 7.000 jezika. Nema usaglašenog mišljenja stručnjaka o tačnom broju jezika, jer danas još nema egzaktne definicije što razlikuje dva jezika, naime ponekad su dijalekti jednog jezika sličniji nekom drugom jeziku (neki njemački dijalekti i holandski), nego dijalektima svog nativnog jezika. Postoje brojni prirodni jezici, kao što je bosanski jezik, ali i umjetni, kao što su esperanto ili slovio.

Nauka koja se bavi proučavanjem jezika zove se jezikoslovlje.

Nauka koja se bavi proučavanjem jezičkih pojava, kako gramatičkih tako i književnih, zove se filologija.

Podjela jezika

Jezici se dijele po više kriterija, koji se mogu grupirati u tri skupine:

  • po srodnosti jezika (genetski kriterij)
  • po gramatičkim svojstvima (tipološke podjele)
  • po zajedničkim karateristikama koje dijele jezici koji su zemljopisno blizu (arealne podjele).

Podjela jezika nije do kraja istraženo područje, i ne postoji općenito slaganje među naučnicima oko mnogih pitanja.

Podjela po srodnosti

Genetska podjela odnosi se na to da se međusobno srodni jezici grupiraju zajedno. Npr. bosanski, slovenski i češki grupiraju se u slavenske jezike. Slavenski jezici dalje se grupiraju u indoevropske jezike. Postoje mnoge druge jezičke porodice. Ova je podjela hijerarhijska, i podsjeća na taksonomiju u biologiji. Neki jezici čine porodicu za sebe, tj. ne mogu se povezati ni s jednim drugim poznatim jezikom, npr. baskijski jezik; takvi se nazivaju izoliranim jezicima.

Jezici se mogu podijeliti i na živuće i izumrle.

Tipološke podjele

Jedna tradicionalna podjela jest po složenosti i promjenjivosti riječi:

  • izolativni jezici (npr. kineski jezik) u kojima su riječi nepromjenjive i sastoje se od jednog morfema;
  • aglutinativni jezici (npr. turski jezik) u kojima su riječi tvore donekle pravilnim sljepljivanjem riječi i čestica;
  • flektivni jezici (npr. hrvatski jezik), gdje se riječi kompleksno mijenjaju u različitim gramatičkim oblicima.

Jezici se mogu podijeliti i na jezike u kojima je upotreba ličnih zamjenica obavezna (npr. engleski jezik) i one u kojima se obično izostavljaju (npr. bosanski).

Sljedeća je podjela moguća po odnosu prema ulogama u rečenici:

  • neki jezici jednako gramatički označavaju (mjestom u rečenici, padežom i sl.) subjekt prelaznog i neprelaznog glagola, a drugačije objekt prelaznog glagola (takvi se nazivaju nominativno-akuzativni, npr. bosanski)
  • drugi jezici jednako označavaju objekt prelaznog glagola i subjekt neprelaznog, dok posebno stoji subjekt prelaznog glagola (ergativni jezici, npr. baskijski jezik)
  • postoje i jezici koji kombiniraju ova dva pristupa, za različite glagole (aktivno-stativni jezici) ili za različita vremena (tipično, prošlo vrijeme ima ergativne osobine; tzv. podijeljena ergativnost)

Jezici se mogu dijeliti i po redoslijedu riječi u rečenici. Tako u hrvatskom imamo uobičajen redoslijed subjekt-glagol-objekt (skraćeno SVO, eng. verb "glagol"), dok je npr. u latinskom uobičajen redoslijed subjekt-objekt-glagol (SOV).

Usporedbu jezika bitno otežava što u svim jezicima ne postoje iste kategorije: nemaju svi jezici iste glasove, neki jezici imaju padeže, a neki ne; svi jezici nemaju iste vrste riječi (npr. ponegdje nema pridjeva kao posebne vrste, mnogi jezici nemaju članove). Te se pojave također uzimaju kao kriterij podjele, od kojih je možda najvažnija podjela u vezi s imenskim klasama:

  • neki jezici dijele imenice na 2, 3, pa i mnogo više skupina, nazvanih klasama ili rodovima gdje se imenice u različitim klasama različito ponašaju (npr. hrvatski i njemački)
  • drugi jezici jednako tretiraju sve imenice (npr. mađarski i turski jezik)

Treba spomenuti da se jezici po novijim teorijama dijele i na one koji označavaju glavu i one koji označavaju zavisni dio. Naime ako želimo imenici kuća dodati oznaku da pripada čovjeku, to se u brojnim jezicima može napraviti tako da se riječi stave jedna pored druge i jedna se promijeni. Po tome koja se mijenja, možemo podijeliti jezike na spomenute dvije skupine:

  • u bosanskom se mijenja ("označava") čovjek ("zavisni dio"): čovjek + kuća = čovjekova kuća
  • u mađarskom se mijenja ("označava") kuća ("glava"): ember "čovjek" + ház "kuća" = az ember háza

Arealne podjele

Mnogi jezici koji su se razvijali u bliskom kontaktu (npr. jezici Balkana, jezici Zapadne Evrope) dijele neka zajednička svojstva, pa se jezici mogu i grupisati na taj način, u tzv. jezičke saveze. Npr. karakteristično je za jezike Balkana da se buduće vrijeme tvori korištenjem pomoćnog glagola htjeti (standardni bos. ću u npr. gledat ću; međutim, kajkavsko narječje ne spada u balkanski jezički savez, jer u tvorbi futura koristi pomoćni glagol biti).

Zanimljivosti

  • Najrasprostranjeniji je jezik sjevernokineski, ogranak kineskog.
  • Smatra se da engleski jezik ima najopsežniji rječnik. Sadrži 490 000 riječi, kojima se dodaje 300 000 međunarodnih stručnih izraza. Ali, prosječni engleski govornik rijetko koristi više od 60 000 riječi.
  • Stručnjaci smatraju da je najteže naučiti jezik andiljangwa, koji ima najviše nepravilnih oblika.
  • Složen je i jezik Chippewa, koji ima oko 6 000 raznih glagolskih oblika.
  • Tabarasanski jezik, koji se govori u Dagestanu u Rusiji, ima čak 35 padeža.
  • Khmerski jezik ima najviše glasova: 74.
  • Najmanje glasova ima jezik rotokas, koji se govori na jednom otoku u južnome Tihom okeanu: samo 11 (a, b, e, g, i, k, o, p, r, t, u).
  • Mnoge se skupine ili profesije služe neknjiževnim oblicima koji se nazivaju slang: profa (profesor), štos (podvala), fuš (nadriobrt)
  • Poseban je oblik slanga šatrovački govor: čaga (ples), lova ili kinta (novac), kužiti (shvatiti ili vidjeti).
  • Svi slavenski jezici imaju stotinjak riječi kojima se sličnost otkriva na prvi pogled: voda, zemlja, snijeg, polje...

Također pogledajte

Vanjski linkovi


Globe of letters.svg Nedovršeni članak Jezik koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Albanski jezik

Albanski jezik (alb. Gjuha shqipe ili shqipja) čini samostalnu indoevropsku jezičnu podgrupu. Albanskim govori više od 7,4 miliona ljudi u Albaniji, Kosovu, Makedoniji, Crnu Goru i nekim drugim evropskim državama (Italija, Grčka, Njemačka). Poznat je od 15. vijeka, a dijeli se na dvije velike varijante: gegijsku na sjeveru Albanije, Kosovu i Makedoniji i toskijsku na jugu Albanije.

Albanski jezik je službeni jezik Albanije, i jedan od dva službena jezika Kosova i Makedonije. Albanski jezik je u službenoj upotrebi u tri crnogorske općine (Ulcinj, Plav, Tuzi) i u tri srbijanske općine (Preševo, Bujanovac, Medveđa). Arbereški jezik, kao jezik Albanaca u Italiji, je zaštićen zakonom. Po Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima, albanski jezik je zaštićen u Srbiji (2006), Crnoj Gori (2006), Rumuniji (2007) i Bosni i Hercegovini (2010).

Arapski jezik

Arapski jezik (arapskim pismom: اللُّغَةُ العَرَبِيَّةُ) pripada južnom ogranku semitskih jezika i afroazijskoj porodici jezika. Govori ga više od dvije stotine miliona ljudi širom arapskog svijeta, a na različite načine ga koriste i izučavaju muslimani cijelog svijeta. Muslimani se u svojim molitvama obraćaju Bogu na arapskom jeziku. Kao jezik jedne od najvećih svjetskih religija i službeni jezik mnogih država i dinastija koje su vladale u prošlosti, arapski jezik je ostavio traga i na drugim jezicima u svijetu. Tokom srednjeg vijeka, arapski jezik je bio glavni jezik kulture i nauke, što je rezultovalo brojnim arabizmima u nomenklaturi evropskih jezika na području filozofije, astronomije, astrologije, matematike, algebre, medicine i drugih nauka. Arapski jezik je jedan od šest službenih jezika organizacije Ujedinjenih nacija.

Bosanski jezik

Bosanski jezik je južnoslavenski standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju koji koriste uglavnom Bošnjaci, ali i značajan broj ostalih osoba bosanskohercegovačkog porijekla.

Bosanski je službeni jezik u Bosni i Hercegovini, uz srpski i hrvatski, a regionalni na Kosovu i u Sandžaku (Srbija i Crna Gora).

Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori bosanskim jezikom, što predstavlja 52,86% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.

Osim toga, u Srbiji ovim jezikom se služi 138.871 stanovnik, Crnoj Gori 33.077, Hrvatskoj 16.856, Kosovu 28.898 i Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi 150.000 stanovnika, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika; na popisu stanovništva u Turskoj 1965. godine 17.627 osoba navelo je bosanski kao maternji jezik, 2.345 osoba navelo je bosanski kao jedini jezik kojim govore, a 34.892 osobe navele su bosanski kao drugi jezik kojim se najbolje služe).Pisma bosanskog jezika su latinica i ćirilica, mada se ćirilica sve slabije koristi. Historijska pisma su bosančica i arebica.

Nauka koja se bavi bosanskim jezikom naziva se bosnistika.

Crnogorci

Crnogorci, južnoslavenski narod, koji pretežno živi u Crnoj Gori, jednim dijelom i u Srbiji. U Crnoj Gori 279.012 (blizu 45% populacije) stanovnika se deklariše kao Crnogorci po nacionalnosti (popis iz 2011. godine). U Srbiji ima 69.000 deklariranih nacionalnih Crnogoraca (oko 1% populacije populacije u toj državi).

Crnogorci su većinom istočno-pravoslavne vjere, te manjim dijelom muslimanske i rimokatoličke, a govore, u zavisnosti od toga kako ga imenuju, relativnom većinom srpski jezik ijekavskog nariječja (računajući one koji se ne deklarišu kao Crnogorci), dok nešto manji dio (oko 229.215), odnosno više od 36-37% stanovništva [1] Republike Crne Gore (sa popisa 2011.) naziva svoj jezik crnogorskim (većinom etnički Crnogorci).

Ne zna se pouzdano koliko ukupno ima Crnogoraca u svijetu; procjenjuje se do 500.000.

Engleski jezik

Engleski jezik je zapadno-germanski jezik koji je sprva upotrebljavala rana srednjovjekovna Engleska, a sada je globalni lingua franca. Engleski je bilo službeni jezik ili jedan od službenih jezika u skoro 60 suverenih država. Najčešće je govoreni jezik u Ujedinjenom Kraljevstvu, Americi, Kanadi, Australiji, Irskoj i Novom Zelandu, i široko se govori na Karibima, Africi i Južnoj Aziji. Ovo je treći najčešći maternji jezik u svijetu, nakon mandarinskog i španskog. Najčešće je učeni strani jezik i službeni jezik Ujedinjenih Nacija, Evropske unije, a koristi se i u više svjetskih i regionalnih međunarodnih organizacija. Najšire je korišten jezik germanske gupe, brojeći najmanje 70% govornika ove indoevropske branše.

Engleski se razvio kroz period od više od 1400 godina. Najraniji oblici engleskog, kao skup anglo-friskih dijalekata koji su donijeli u Veliku Britaniju anglosaksonski naseljenici u 5. vijeku, zvali su se Staroengleski. Srednji engleski je počeo u kasnom 11. vijeku sa Normanskim osvajanjem Engleske. Rani moderni engleski počeo je krajem 15. vijeka sa uvođenjem štampanih medija u London i biblije kralja Jakova, kao i sa početkom Velike smjene samoglasnika. Kroz svjetki uticaj Britanskog carstva, modern engleski se raširio širom svijeta od 17. do sredine 20. vijeka. Kroz sve tipove printanih i elektronskih medija, kao i sa pojavom Sjedinjenih Država kao globalne supersile, engleski jezik je postao glavni jezik na međunarodnoj sceni i lingua franca u više regija i u profesionalnom kontekstu kao što je nauka, navigacija i pravo.Moderni engleski ima malo infleksije u usporedbi sa više drugih jezika, i zasniva se više na pomoćnim glagolima i redu riječi za izražavanje kompleksnih vremena, aspekata i raspoloženja, kao i pasivne konstrukcije, upita i nešto negacije. Bez obzira na vidljivu varijaciju među akcenata i dijalekata engleskog korištenih u različitim državama i regijama – u smislu fonetike i fonologije, a ponekad isto i vokabulara, gramatike i izgovora – govornici engleskog jezika širom svijeta su u mogućnosti komunicirati međusobno relativno bez poteškoća.

Francuski jezik

Francuski jezik (français, la langue française) je jedan od romanskih jezika koji se prvenstveno koristi u Francuskoj i njenim prekomorskim departmanima i teritorijima, u Belgiji (uz flamanski i njemački), Luksemburgu (uz luksemburški i njemački), Monaku i Švicarskoj (uz njemački, italijanski i retoromanski), u Kanadi (mahsuz u pokrajini Québec) te u bivšim francuskim i belgijskim kolonijama. Njime se koristi 77 miliona stanovnika na Zemlji kao prvim jezikom i 52 miliona ljudi kao drugim jezikom, pa je s ukupno 129 miliona frankofona (prema procjeni iz 1999. godine) po brojnosti govornika francuski jezik deseti na svijetu.

Grčki jezik

Grčki (na grčkom, Ελληνικά, fon. ellinika – "helenski") je indoevropski jezik sa pisanom historijom od 3.500 godina. Danas ga govori 12 miliona ljudi u Grčkoj, bivšoj Jugoslaviji (posebno u Makedoniji), Albaniji i Turskoj.

To je indoevropski jezik koji se sreće već oko 14. vijeka p. n. e. u kritskim zapisima poznatim kao linearno B pismo. Mikenski grčki ovog perioda se razlikuje od kasnijeg klasičnog ili antičkog grčkog iz 8. vijeka p. n. e. i kasnije, kada su tekstovi već zapisivani grčkim alfabetom.

Savremeni grčki je živi jezik i jedan od najbogatijih jezika današnjice, sa fondom od preko 600.000 riječi. Neki stručnjaci prenaglašavaju njegovu sličnost sa hiljadama godina starijim klasičnim grčkim. Razumijevanje između ova dva jezika je stvar rasprave. Jezik iz helenskog i bizantijskog perioda je mnogo bliži savremenom grčkom. U periodu od 1834. do 1976. pritisak je vršen da se u zvaničnoj upotrebi koristi katarevusa (gr. Καθαρεύουσα [katha’revusa]), puristički jezik kojim su zanemarivani vijekovi prirodnih lingvističkih promjena i kojim se namjeravalo vratiti grčki na klasični oblik. Ovaj oblik je bio prisutan u zvaničnim dokumentima, kao i u štampanom obliku, ali svakodnevni govor Grka je bio drugačiji. On je napokon prihvaćen kao zvanični jezik 1976. i poznat je kao dimotiki (gr. Δημοτική [Dhimoti’ki]). Ipak, mnoge riječi su ostale neizmjenjene tokom vijekova i ušle su i u druge jezike. Tipični primjeri ovakvih riječi su astronomija, demokratija, antropologija, teatar i druge.

Hrvatski jezik

Hrvatski jezik je južnoslavenski standardni jezik kojim govori 4,2 miliona ljudi u Hrvatskoj (po popisu stanovnika 2001.), te neodređen broj ljudi u drugim državama. Službeni je jezik u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Vojvodini (Srbija) i u Gradišću (Austrija).

Na dijalekatskom nivou, hrvatski jezik obuhvata dijalekte čakavskog, kajkavskog i štokavskog narječja. Hrvati u Gradišću (Austrija) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim jezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam. U osnovama hrvatski jezik je sličan bosanskom i srpskom standardnom jeziku.

Nauka koja se bavi hrvatskim jezikom naziva se kroatistika.

Italijanski jezik

Italijanski jezik (italijanski: italiano ili lingua italiana) je romanski jezik koji govori oko 68 miliona ljudi, od kojih većina živi u Italiji. Standardni italijanski temelji se na firentinskom narječju, mada je općeprihvaćeno mišljenje da italijanski jezik vodi porijeklo iz Firenci obližnjeg grada Siene (Siena). Ima duple (ili duge) samoglasnike, kao latinski (za razliku od drugih romanskih jezika, kao francuski i španski). Kao kod drugih romanskih jezika, izuzev francuskog, naglasak riječi je različit. Italijanski se piše latinicom.

Italijanski je službeni jezik u Italiji i San Marinu, te u švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Italijanski je uz latinski drugi službeni jezik u Vatikanu, uz slovenski je služben i u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, te se uz hrvatski koristi i u Istri gdje živi italijanska manjina a također je i službeni jezik Suverenog malteškog vojnog reda. Dosta je raširen i među potomcima iseljenika u Luksemburgu, SAD-u i Australiji. Također je široko razumljiv i podučavan na Malti, gdje je bio jedan od službenih jezika do 1934. kad ga je zamijenio engleski. Mnogo manje se govori u bivšim afričkim kolonijama Italije, kao što su Somalija, Libija i Eritreja.

Italijanski je peti po redu jezik na svijetu koji se uči u školama (poslije engleskog, francuskog, španskog i njemačkog).

Latinski jezik

Latinski jezik je indoevropski jezik, prvobitno govoren u oblasti oko Rima, zvanoj Latium. Veliku je važnost zadobio kao formalni jezik Antičkog Rima. Svi romanski jezici, među kojima naročito španski, francuski, portugalski, italijanski i rumunski, potekli su od latinskog, dok se mnoge riječi koje se zasnivaju na latinskom mogu naći i u drugim modernim jezicima poput engleskog. Latinski alfabet, koji je izveden iz grčkog alfabeta, još uvijek je najšire korišćeni alfabet u svijetu. Smatra se da je 80 odsto naučnih engleskih izraza izvedeno iz latinskog (u velikoj mjeri putem francuskog). Pored toga, u Zapadnom svijetu je latinski jezik služio preko hiljadu godina kao lingua franca, tj. učeni jezik nauke i politike, da bi ga napokon u 18. vijeku zamijenio francuski, a krajem 19. vijeka engleski. Crkveni latinski je i dalje jezik rimokatoličke crkve, pa prema tome i zvanični jezik Vatikana.

Makedonski jezik

Makedonski jezik (na makedonskom: македонски јазик) jest južnoslavenski jezik i dio istočne podgrupe južnoslavenskih jezika. Službeni je jezik Sjeverne Makedonije i priznati manjinski jezik u Albaniji, Srbiji, Kosovu i Rumuniji. Uz bugarski, makedonski jezik je jedini slavenski jezik koji ima član (naprimjer, selo - seloto) i jedini jezik koji ima tri člana. Deklinacija u makedonskom jeziku je ograničena. Padežni odnosi izražavaju se najčešće prijedložnim konstrukcijama, ponajviše prijedlogom "na", uz koji ime redovno dobija značenje genitiva ili dativa. Poređenje pridjeva vrši se prefiksima: "po" za komparativ, "naj" za superlativ. Makedonski jezik kao književni jezik je nastao 1944. godine, kada je usvojena i makedonska azbuka.

Makedonski jezik se govori i u Srbiji, Bugarskoj, Turskoj i Crnoj Gori. Danas se smatra da ga govori od 2 do 5 miliona ljudi.

Mađarski jezik

Mađarski jezik je službeni jezik Republike Mađarske, kao i Autonomne Pokrajine Vojvodine te dijelovima Republike Slovenije (okolina mjesta Lendava, u istočnoj Sloveniji). Pored toga, mađarski se govori i u dijelovima Rumunije, Slovačke, Ukrajine, Hrvatske i Austrije, ali u njima ne uživa status službenog jezika. Pripada fino-ugarskoj grupi uralskih jezika. Njime govori 14,5 miliona ljudi. Pošto je mađarski jezik službeni jezik Mađarske, on je istovremeno i jedan od službenih jezika Evropske Unije.

Mađarski jezik specifičan je po tome da ima veliki broj padeža (lingvisti se ne slažu oko tačnog broja, ali smatra se da ih ima barem 24). Imenica ház koja znači kuća poprima oblik házból u značenju iz kuće, házban u značenju u kući, házba u značenju u kuću, házról u značenju sa kuće, házon u značenju do kuće, házra u značenju prema kući, itd.

Kompleksnosti mađarske gramatike doprinosi i činjenica da mađarski ne poznaje glagol imati. Ja imam se na mađarskom jeziku iskazuje sa nekem van, što u doslovnom prevodu znači na meni je.

Glagoli se konjugiraju u zavisnosti od toga, da li imaju komplimentaran objekt ili ne. Látok znači Ja vidim (nešto)), ali Látom a könyvet znači Ja vidim knjigu.

Mađarski jezik ima puno zajedničkih riječi sa bosanskim, a mnogo riječi su i jedan i drugi jezik preuzeli iz turskog jezika. Tako se na mađarskom papuča kaže papucs, ključ je kulcs, sto (hastal) je asztál, itd.

Njemački jezik

Njemački jezik (njemački: Deutsch) je zapadno-germanski jezik indo-evropskog porijekla koji se pretežno govori u centralnoj Evropi. Srodan je engleskom i holandskom jeziku. Sa oko 120 miliona govornika jedan je od najvećih i najvažnijih jezika na svijetu. Njemački jezik je zvanični jezik u šest evropskih zemalja; Austriji, Belgiji, Lihtenštajnu, Luksemburgu, Njemačkoj i Švicarskoj, dok je u Italiji zvaničan samo u pokrajini Trentino-Južni Tirol.

Ruski jezik

Ruski jezik je slavenski jezik s najvećim brojem govornika. Zajedno s ukrajinskim, bjeloruskim i rusinskim čini grupu istočnoslavenskih jezika, a s njima dijeli i velik stepen međusobne razumljivosti. Standardni ruski jezik temelji se na narječju Moskve.

Ruskim kao maternjim jezikom govori oko 180 miliona ljudi, od kojih oko 130 miliona živi u Rusiji. Službeni je jezik u Rusiji, Bjelorusiji (uz bjeloruski), Kazahstanu (uz kazaški), Kirgistanu (uz kirgiški) te ukrajinskoj Autonomnoj Republici Krim (uz ukrajinski). U ovim i ostalim zemljama bivšeg Sovjetskog saveza ruski je maternji jezik dijela stanovništva i u većoj ili manjoj mjeri jezik javnog života. Široko se koristi i u kulturi, nauci i tehnici. Uzimajući u obzir i broj govornika ruskog kao drugog jezika, njime se služi oko 300 miliona ljudi.

Slovački jezik

Slovački jezik (sl. slovenský jazyk ili slovenčina) je jedan od slavenskih jezika i službeni jezik u Republici Slovačkoj. Maternji je jezik za oko pet miliona stanovnika (broj Slovaka u drugim državama procenjuje se na oko milion). Također, službeni je jezik Vojvodine i nekih općina, među kojim i Novi Sad, Bački Petrovac, Kovačica i drugih općina u Srbiji.

Slovački se, kao grupa dijalekata, izdvojio iz kasnog praslovenskog još u 10. vijeku, ali je kao standardni jezik uspostavljen tek polovinom 19. vijeka. Od 15. do 17. vijeka služio je kao kulturni jezik u Slovačkoj, češki sa mnogim slovačkim osobinama. Prvi pokušaji uvođenja slovačkog književnog jezika zabilježeni su u 18. vijeku. Na istoku Slovačke pokušali su to kalvinisti, a na zapadu A. Bernolak. Međutim, tek je Ljudovitu Šturu četrdesetih godina 19. vijeka uspjelo uspostaviti književni jezik zasnovan na srednjoslovačkim dijalektima.

Izgradnji standardne norme bitno je doprinijela slovačka gramatika Mluvnica jazyka slovenského Martina Hatale iz 1864. godine, a zasluge za daljnji razvoj standardnog jezika ima Rukoväť spisovnej rječi slovenskej S. Cambela iz 1902. godine. Prvi pravopis je Pravidlá slovenského pravopisu štampan 1931. godine. Za vrijeme slovačke države, između 1939. i 1945, mnogi su čehizmi, koji su bili brojni kao i germanizmi i hungarizmi, zamijenjeni domaćim riječima. Slovačko pismo je latinica obogaćena s nekoliko dijakritičkih znakova i dvoslova koji označavaju jedan glas.

Slovenski jezik

Slovenski jezik je južnoslavenski jezik i maternji jezik za oko 2.000.000 Slovenaca u Republici Sloveniji, gdje je i službeni jezik, te za pripadnike slovenske manjine u Austriji (oko 60.000 u Koruškoj i Štajerskoj), Italiji (oko 54.000 u Beneškoj Sloveniji, Reziji, Trstu i Gorici), Hrvatskoj (11.800-13.100) i Mađarskoj (2.700). Broj slovenskih emigranata u Americi, Zapadnoj Evropi i Australiji procjenjuje se na oko 400.000 govornika.

Jedan je od 24 službena i radna jezika Evropske unije.

Srbi

Srbi su južnoslavenski narod koji pretežno živi na Balkanu i Panonskoj niziji. U Srbiji čine oko 83,3% stanovništva, u Bosni i Hercegovini oko 30,77%, a u Crnoj Gori 28,73%. Navedene države imaju najveću koncentrciju srpskog stanovništva. Manji broj Srba živi u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Rumuniji, Albaniji i Mađarskoj, kao i u raznim zemljama u dijaspori.

Srbi su većinom pravoslavne vjeroispovjesti, većina ih govori srpskim jezikom koji pripada južnoslavenskoj grupi slavenskih jezika.

Srpski jezik

Srpski jezik je maternji jezik oko osam i po miliona Srba u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Kao manjina Srbi žive i u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Mađarskoj i Rumuniji. Teško je odrediti broj srpskih iseljenika u Evropi, Americi i Australiji.

Srpski jezik je standardni jezik u službenoj upotrebi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a u kulturnoj je upotrebi u većem broju zemalja širom svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice.

Srpski jezik ima dva refleksa, ekavica i ijekavica.

Srpskohrvatski jezik

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski je bio južnoslavenski jezik korišten u SFR Jugoslaviji. Rezultat je Bečkog književnog dogovora iz 1850. godine na kojem je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slavena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine, karakterističan po štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru.Srpskohrvatski je bio jedan od tri zvanična jezika SFR Jugoslavije (druga dva su bili slovenski i makedonski). Bio je zvanični jezik u četiri bivše republike SFRJ: SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj. Srpskohrvatski jezik se može poistovjetiti sa srednjejužnoslavenskim dijasistemom. Raspadom SFRJ 1991. godine ovaj jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Srpskohrvatski jezik savremena lingvistika smatra živim makrojezikom. U slavistici se susreće i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik prilikom izučavanja nekadašnjeg zajedničkog standarda.Srpskohrvatski jezik imao je nekoliko specifičnosti: dva izgovora ekavski i ijekavski izgovor, dva pisma latinicu i ćirilicu, bogatstvo leksičkih sinonima, kao i upotrebu izraza specifičnih za pojedine sociokulturne sredine. Standard se razvijao za potrebe četiri naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, ali nije dozvoljavao upotrebu karakteristične leksike za Bošnjake, odnosno bosanski jezik. Na toj bazi srpskohrvatski jezik je imao četiri književnojezička izraza, u početku su se razvili srpski i hrvatski književnojezički izraz, a potom bosanski i crnogorski književnojezički izraz. Raspadom zajedničke države iz ovih književnojezičkih izraza razvili su se savremeni bosanski, hrvatski i srpski, dok tendencija oficijalizacije i standardizacije prati i crnogorski jezik.

Srpskohrvatski jezik nema prirodnog historijskog razvoja i utemeljenja za razliku od bosanskog jezika, jer je nastao kao rezultat kompromisa u složenoj političkoj situaciji Titove Jugoslavije.

Češki jezik

Češki jezik (na češkom: čeština ili český jazyk) je službeni jezik 10,5 miliona stanovnika Češke. Najveća je češka dijaspora u Sjedinjenim Američkim Državama, a procjenjuje se da ih ondje ima oko 0,5 miliona. U ostalim dijelovima Amerike i u pojedinim evropskim zemljana broj im ne prelazi nekoliko desetaka hiljada.

Specifičnost je današnjega češkog jezika postojanje jasne razlike između pisanog (spisovný jazyk) i govornog jezika (obecná čeština) koji se upotrebljiva u neslužbenoj i poluslužbenoj usmenoj komunikaciji. Kao jedan od najstarijih evropskih književnih jezika, češki je još od srednjeg vijeka predmet brojnih opisa, počevši od Jana Husa, preko J. A. Comeniusa, J. Dobrovskoga pa do Praškoga lingvističkog kruga u 20. vijeku. Historija se češkog jezika dijeli na četiri razdoblja: pračeški (od kraja 10. do sredine 12. vijeka), staročeški (od sredine 12. do 15. vijeka), srednjočeški (od 16. do 18. vijeka) i novočeški (19. i 20. vijekovi).

Iz staročeškog su razdoblja posvjedočena samo imena i glose u latinskim tekstovima te čehizmi u staroslavenskim tekstovima. Od druge polovine 13. vijeka započinje procvat češke književnosti. U vrijeme Jana Husa jezik je demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen i brojnim tuđicama i posuđenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je u vrijeme nacionalnoga preporoda u 19. vijeku (obrozeni) ponovno uspostavljena ravnoteža.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.