Hrvatski jezik

Hrvatski jezik je južnoslavenski standardni jezik kojim govori 4,2 miliona ljudi u Hrvatskoj (po popisu stanovnika 2001.), te neodređen broj ljudi u drugim državama. Službeni je jezik u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Vojvodini (Srbija) i u Gradišću (Austrija).

Na dijalekatskom nivou, hrvatski jezik obuhvata dijalekte čakavskog, kajkavskog i štokavskog narječja. Hrvati u Gradišću (Austrija) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim jezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam. U osnovama hrvatski jezik je sličan bosanskom i srpskom standardnom jeziku.

Nauka koja se bavi hrvatskim jezikom naziva se kroatistika.

Hrvatski jezik
hrvatski
Države govorenja Hrvatska; Bosna i Hercegovina, Austrija, Italija, Mađarska
Regije govorenja Evropa
Broj govornika 6,2 miliona (1995)
Jezička porodica

indoevropski

slavenski
južnoslavenski
štokavsko narječje
hrvatski
Službeni status
Služben u Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Austrija (Burgenland), Italija (Molise), Srbija (Vojvodina)
Jezički kod
ISO 639-1 hr
ISO 639-2 hrv
Također pogledajte: Jezik | Spisak jezika

Početak hrvatskog jezika

Vinodolski.jpg&filetimestamp=20041104213146&
Vinodolski zakonik, 1288

Od 9. do 11. vijeka dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslavenskom ili staroslavenskom jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku zasnovanim na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okoline Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije tog jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičnim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanoj baštini.

Prvo pismo hrvatskog jezika bila je glagoljica, za koju se pretpostavlja da su je u Hrvatsku donijeli učenici Ćirila i Metodija. Ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u Bosnu također prošla kroz više grafijskih i pravopisnih promjena, te je tako nastao specifičan vid ćirilice, bosančica, kojim su se služili Bošnjani, ali je pismo bilo u upotrebi nekad i među Hrvatima. Latinica u hrvatski jezik ulazi kasnije, u 14. vijeku, tako da do 1300ih Hrvati pišu na tri pisma: glagoljici, bosančici ili zapadnoj ćirilici i latinici.

Prvi pisani spomenici Hrvata na slavenskom jeziku su Bašćanska ploča (ostrvo Krk, 11. vijek), dijelovi Kločevog glagoljaša (11. vijek), te Valunska ploča (Istra, 11. vijek). To su tekstovi na staroslavenskom s elementima narodnog govora, pisani uglavnom glagoljicom. Međutim, zlatno doba pismenosti i književnosti na hrvatsko-crkvenoslavenskom pada kasnije, u 14. i 15. vijeku (Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Petrisov zbornik, Berčićeva zbirka). Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i krajem 15. vijeka.

Sljedeća važna pojava je raslojavanje staroslavenskog i dijalekatska diferencijacija. Od 12. do 15. vijeka, na području od Sutle do Timoka dolazi do pojave niza dijalekata koji se mogu klasificirati u tri narječja, čakavsko, štokavsko i kajkavsko:

  • Prvo se od staroslavenske matrice odvojilo čakavsko narječje, kojeg prvi pisani spomenici, pomiješani s elementima crkvenoslavenskog, potiču iz 13. vijeka: Vinodolski zakonik (1288) i Istarski razvod (1275, prijepis 1325). Prvi hrvatski rječnik, djelo Fausta Vrančića iz 1595, pretežno je čakavskog idioma.
Vrancic-rj.jpg&filetimestamp=20041104212704&
Faust Vrančić, prvi hrvatski rječnik, 1595. godina
  • Štokavsko narječje je zasvjedočeno, kao i čakavsko, prvo u mješavini s crkvenoslavenskim. Problematično je pitanje koji hrvatski tekst možemo smatrati kao prvi (ili među prvima) na štokavštini. Nesporno je da je prvi cjeloviti spis "Vatikanski hrvatski molitvenik", nastao oko 1380-1400 u Dubrovniku kao prijepis sa čakavskog izvornika. Središta hrvatske štokavske pismenosti i književnosti su Dalmacija s Dubrovnikom i Slavonija.
  • Kajkavsko narječje najkasnije ulazi u hrvatsku književnost, 1578. s "Postilom" Antuna Vramca. Kajkavština se brzo nametnula kao snažan idiom zbog političko-upravne važnosti kajkavskih krajeva, koji većinom nisu pali pod Osmanlije. Od 16. do 18. vijeka niz pisaca, među kojima su najpoznatiji Blaž Đurđević, leksikograf i pisac Andrija Jambrešić i Tituš Brezovački, afirmira kajkavsko narječje koje je na početku 19. vijeka ostalo jedinim "konkurentom" štokavštini za općehrvatski jezik.

Međutim, izuzetno je zanimljiva pojava interdijalekta na kojem prva značajna djela u 16. vijeku objavljuju Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin. Taj miješani čakavsko-štokavsko-kajkavski jezik karakterističan je u 17. vijeku za tzv. Ozaljski krug, kojeg su njegovale velikaške porodice Zrinski i Frankopani. Najvažnija djela na tom hibridnom idiomu su dali Zrinski, Frankopan, kao i Pavao Ritter-Vitezović u epu, te Belostenec u velikom rječniku od preko 2.000 stranica. Taj interdijalekt doživljava javni slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od strane Bečkog dvora. Ipak i nakon toga neki književnici u Hrvatskoj još pišu ovim interdijalektom - donedavno Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković, a sada je to iznova postao na internetu i službeni jezik nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije (chak.volgota.com). Inače je ovo već vijekovima bio izvorni narodni govor dijela sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), te ga i danas koriste npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Hrvatski standardni jezik

Štokavski ili novoštokavski je postao osnovom hrvatskog standardnog jezika zbog društvenih okolnosti koje su potisnule čakavsko narječje na rubove hrvatskog etničkog prostora i dovele do slabljenja kulture zasnovane na njemu. Hrvatski jezik je formativan, tj. njegova bitna karakteristika je jezični purizam ili sklonost zamjenjivanja tuđih riječi domaćim neologizmima ili novotvorenim riječima. Još jedna osobina tog jezika je tronarječnost, tj. činjenica da se hrvatski kao sistem dijalekata sastoji od kajkavskog, čakavskog i štokavskog.

Ilirski pokret i 19. vijek: dovršetak standardizacije

U prvoj polovini 19. vijeka, Hrvatsku je zahvatio Ilirski pokret, poznat i kao Hrvatski narodni preporod. U klimi "proljeća naroda" nakon Napoleonskih ratova, u Hrvatskoj je počelo nacionalno buđenje među gradskom inteligencijom, ponajviše mladim ljudima. Središte pokreta bio je Zagreb. Politički vođa je bio Ljudevit Gaj, a osnovne crte, kao i rezultati pokreta se mogu sažeti u sljedećem:

  • Ilirski pokret je bio hrvatski nacionalni preporod, tj. presudan preokret u konačnoj hrvatskoj nacionalnoj unifikaciji
  • pokret je, iako je imao podršku i nekih aristokratskih krugova, uglavnom vodila mlada građanska inteligencija
  • ideologija samog pokreta nije bila isključivo hrvatska - naprotiv, smjerala je ujediniti sve južne Slavene, od Slovenaca do Bugara, u zamišljenoj Ilirskoj naciji. Ali, u praksi se aktivnost pokreta svela na hrvatske okvire, iako je bilo značajnih pokušaja i pomoći drugim slavenskim narodima
  • sam pokret je vođen pod ilirskim imenom kako zbog velikih ambicija, tako i zbog toga što je hrvatsko ime tada bilo ograničeno na područje sjeverozapadne Hrvatske. Susjedni narodi su, uz nekoliko značajnih izuzetaka, odbacili ilirski projekt
  • najtrajnije dostignuće pokreta je na polju buđenja nacionalne svijesti i samopouzdanja, te jezičke standardizacije
  • trajnim ostaju Gajeve zasluge na konačnom formiranju latinične grafije i na formalnom hrvatskom jezičnom ujedinjenju: štokavski ijekavski idiom je protegnut i na neštokavske krajeve, i time je nestalo tradicije regionalnih dijalekatskih književnosti
  • formalno, Gaj je standardizirao latiničnu grafiju u nekoliko pokušaja

Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja tog doba je tzv. Bečki dogovor, ili sporazum pet hrvatskih pisaca i filologa (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demetar, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Ivan Kukuljević Sakcinski) i dva srpska (Vuk Karadžić, Đuro Daničić), u organizaciji poznatog slovenskog slavista Franca Miklošiča. Taj sporazum nastao je kao posljedica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija, jer je "zemaljski jezik" na više područja prestajao biti njemački. U biti, radilo se o shvatanjima da su hrvatski i srpski jedan jezik, pa ga treba ujednačiti u svim vidovima.

Sulek
Bogoslav Šulek: Rječnik znanstvenoga nazivlja, 1875

Osnivanjem Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, druga polovina 19. vijeka je u Hrvatskoj obilježena borbom tzv. filoloških škola, među kojima se ističu dvije: Zagrebačka, u neku ruku nastavljač Ilirskog pokreta, te "hrvatskih vukovaca", ili sljedbenika ideja srpskog jezičnog reformatora Vuka Karadžića. Mladogramatičari ili "hrvatski vukovci" se dijele u dva ili tri naraštaja, međutim, najveći uticaj su imali oni na prijelazu 19. u 20. vijek. Trajne zasluge mladogramatičara su stabilizacija hrvatskog pravopisa na glasovnoj osnovi, te utemeljenje standardnog jezika na novoštokavštini.

Zagrebačka škola je nasljednik ilirskih ideja, pa je hrvatski jezik pokušavala u 1870-im godinama i kasnije oblikovati u mnogim vidovima pazeći na ostale slavenske jezike (slovenski, ruski, češki,..). Stoga njihovo insistiranje na korijenskom pravopisu, razlikovanju padeža u množini (koji su u novoštokavštini izjednačeni u dativu, lokativu i instrumentalu), obzir prema ostalim hrvatskim narječjima, te neke druge karakteristike. Najznačajnija djela Zagrebačke škole ostaju veliki rječnici Bogoslava Šuleka u kojima je izgradio modernu hrvatsku terminologiju na svim poljima, tako da je hrvatski (i ne samo hrvatski) nezamisliv bez njegovih neologizama (pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa,..). Jedan od posljednjih značajnih književnika koji je uglavnom još pisao jezikom zagrebačke škole, bio je Ksaver Šandor Đalski (1854-1935) - čija djela su posmrtno prerađena i iznova izdana fonetskim pravopisom. Nakon njega, kroz više decenija, jezik zagrebačke škole uglavnom nestaje iz javnosti, ali se dijelom obnavlja od 1971. do danas, pa ga sada u Hrvatskoj opet zastupaju, koriste i razrađuju lingvisti Laszlo Bulcsu, Ivo Škarić, Zorislav Šojat i Marijan Krmpotić, te književnici Mato Marčinko, Branko Petener, M.H. Mileković i drugi.

20. vijek: jezik i politika

U drugoj polovini 19. i na prijelazu u 20. vijek hrvatski jezik je konačno jezički standardiziran u svim glavnim karakteristikama, tj. ostvario je elastičnu stabilnost. Cijeli 20. vijek obilježava snažno uplitanje politike u oblik jezika.

Tokom [SFRJ] došlo je, kao i kod bosanskog jezika, do potiskivanja imena hrvatskog jezika i utapanja u dvojni naziv (srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski). U periodu od 1918. do 1941. uglavnom se išlo za tim da se srpski jezik, ekavskog izgovora, nametne kao državni jezik cijele zemlje.

Slomom Jugoslavije 1941. i nastankom NDH prestali su "jugo-srpski" pritisci, ali je došlo do neočekivanog nasilja, ovaj puta sa strane Ante Pavelića, poglavnika NDH. Iako se većina pripadnika ustaškog režima nije brinula za jezična pitanja, Pavelić je opsesivno želio vratiti stanje oblika jezika na ono kakav je bio prije kodifikacije od strane mladogramatičara, tj. želio ih vratiti na pravopisnu normu iz 1870-ih i 1880-ih, ali bez promjena gramatičke strukture. Režim NDH je tvorbenost i purizam doveo do ekstrema.

Dva jezično-politička događaja obilježila su hrvatski jezik u doba komunističke Jugoslavije: Novosadski dogovor 1954. i Deklaracija o položaju i imenu hrvatskog književnog jezika 1967. Na sastanku u Novom Sadu 18 srpskih lingvista i pisaca i 7 hrvatskih je odlučilo o nazivu imena koji je trebao biti srpskohrvatski/hrvatskosrpski, te najavilo izradu zajedničkog rječnika Matice srpske i Matice hrvatske. Međutim, u sljedećim godinama je raslo nezadovoljstvo srbizacijom jezika, potpunom dominacijom u državnim instituacijama, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini.

Deklaraciju iz 1967., koju su potpisale sve hrvatske institucije, je sastavilo sedam hrvatskih lingvista i pisaca. Deklaracija je tražila ravnopravnost ne tri, nego četiri jezika u SFRJ: slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog, te prestanak srpske jezičke dominacije na državnom polju i saveznim institucijama. Proglašen je hrvatski književni jezik kao poseban entitet. Masovno su kovane nove riječi kako bi se hrvatski književni jezik što više razlikovao od srpskog.

Slomom SFRJ obilježeno je novo doba u kojem se hrvatski reafirmirao kao standardni jezik. Politički i ratni događaji krajem 20. vijeka raskinuli su državno jedinstvo na području tzv. "srpsko-hrvatskog jezika". Hrvatsku je zapljusnuo novi val vještačkog stvaranja jezičkih razlika prema Srbima, ali i prema Bošnjacima.

Vanjski linkovi

August

August je osmi mjesec godine po gregorijanskom kalendaru. Ima 31 dan.

Dobio je naziv po rimskom caru Oktavijanu Augustu. Njegov slavenski naziv, specifičan naročito za hrvatski jezik, glasi kolovoz. U tom se mjesecu skuplja ljetina i kolima prevozi u hambare, tj. tada kola voze.

Bosanski jezik

Bosanski jezik je južnoslavenski standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju koji koriste uglavnom Bošnjaci, ali i značajan broj ostalih osoba bosanskohercegovačkog porijekla.

Bosanski je službeni jezik u Bosni i Hercegovini, uz srpski i hrvatski, a regionalni na Kosovu i u Sandžaku (Srbija i Crna Gora).

Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori bosanskim jezikom, što predstavlja 52,86% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.

Osim toga, u Srbiji ovim jezikom se služi 138.871 stanovnik, Crnoj Gori 33.077, Hrvatskoj 16.856, Kosovu 28.898 i Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi 150.000 stanovnika, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika; na popisu stanovništva u Turskoj 1965. godine 17.627 osoba navelo je bosanski kao maternji jezik, 2.345 osoba navelo je bosanski kao jedini jezik kojim govore, a 34.892 osobe navele su bosanski kao drugi jezik kojim se najbolje služe).Pisma bosanskog jezika su latinica i ćirilica, mada se ćirilica sve slabije koristi. Historijska pisma su bosančica i arebica.

Nauka koja se bavi bosanskim jezikom naziva se bosnistika.

Crna Gora

Crna Gora je sredozemna i balkanska država na jugoistoku Evrope. Crna Gora je parlamentarna republika. Na sjeveroistoku graniči sa Srbijom (duljina granice 124 km), na istoku sa Republikom Kosovo (79 km), na jugu sa Albanijom (172 km), Hrvatskom na jugozapadu (22,6 km), Bosnom i Hercegovinom na zapadu (245 km), dok priobalni dio mora, uz međunarodne vode, čini granicu sa Italijom. Kopnena površina iznosi 13.812 km² dok površina obalnog mora iznosi 2.440 km². Obala je duga 293,5 km (90 km zračne linije) i osrednje razvedena.

Glavni grad je Podgorica, gospodarsko i političko središte Crne Gore u kojoj su Vlada i parlament, dok prijestolnica Cetinje ima kako kulturni i znanstveni tako i politički značaj jer se u prijestolnici nalaze rezidencija predsjednika crnogorske države i diplomatsko sjedište zemlje.. Nositelj suverenosti je građanin koji ima crnogorsko državljanstvo. Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik, ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, a u službenoj uporabi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik. Valuta koja se koristi u državi je euro iako Crna Gora službeno nije članica Evropske unije niti Eurozone. Na snazi je Ustav koji je donesen 19. oktobra 2007. godine, a proglašen u 22.oktobra 2007.Crna Gora je kandidat za prisupanje EU.Postala je članica NATO-a 2017 godine

Ekavski govor

Ekavski govor ili ekavica je jedan od tri standardna govora bosanskog jezika. Ekavica je najmanje zastupljeni govor bosanskog jezika i smatra se nepravilnim u književnom jeziku. Ekavica se govori u sjevernom Sandžaku kao i među govornicima bosanskog jezika u Peći i Prizrensko-dragaškom kraju na Kosovu.

Ekavski govor može označavati i govore drugih slavenskih jezika kao hrvatskog i srpskog jezika. Podjela na ikavski, ijekavski i ekavski govor postoji također i u istočno i zapadno slavenskim jezicima.

Habsburška Monarhija

Habsburška monarhija (njemački: Habsburgermonarchie), poznatija i kao Dunavska monarhija (njemački: Donaumonarchie), je nezvaničan naziv koji su koristili historičari za zemlje i pokrajine kojima je vladala austrijska dinastija Habsburg do 1780. godine, a zatim njen nasljednik dinastija Habsburg-Lotaringija do 1918. godine. Habsburška monarhija je bila kompozitna država sastavljena od teritorija koje su bile u sastavu Svetog rimskog carstva. Glavni grad Monarhije je bio Beč, osim od 1583. do 1611. godine kada je bio premješten u Prag. Habsburška monarhija je od 1804. do 1867. godine monarhija je postala Austrijsko carstvo, a od 1867. do 1918. godine Austro-Ugarska.

Habsburška monarhija je svoje početke započela oko dvorca Habsburg u današnjoj Švicarskoj, da bi se kasnije razvila oko habsburških nasljednih zemalja (današnja Austrija i Slovenija) koje su Habsburzi stekli 1278. godine. Monarhija je kasnije narasla uz pomoć ženidbi i ratova, da bi veliki uspon doživjela tokom vladavine Maksimilijana I, Karla V i Ferdinanda I. Od toga trenutka vladari Habsburške monarhije su ponekad izravno vladali i polovinom Evrope.

Nedovršeni članak Habsburška Monarhija koji govori o historiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Hrvati

Hrvati su narod u grupi Južnih Slavena, koji uglavnom nastanjuje područje Hrvatske, a žive i u Bosni i Hercegovini, kao jedan od tri konstitutivna naroda. Znatne hrvatske manjine žive u Vojvodini i austrijskoj pokrajini Gradišće, Italiji u području Molise, u Moravskoj, Slovačkoj i Češkoj te u pograničnim područjima zapadne Mađarske, Slovenije, Rusije, Rumunije. Hrvati se često određuju kroz vezanost uz katoličanstvo i hrvatski jezik i vojničko zanimanje. Kroz čitav Srednji vijek predstavljali su pojam straha za cijelu Evropu. Hrvatski najamnici u svim carskim vojskama od Karla V do Napoleona i Habzburga slovili su kao odani i hrabri vojnici. Najčuvenije konjičke jedinice su svakako La Cavalerie Cravate (La Kavaleri Kravat), mornarica i laka husarska konjica, te Trenkovi panduri. Po crvenom rubcu, koji su supruge, vjerenice, sestre ili majke svojim najmilijima vezivale oko vrata dobila je ime kravata, dok nekoliko termina u konjaništvu podsjeća na hrvatske konjanike, kao Korbač (od Korbat) ili Kravaš od (le Cravate) ili poseban hrvački zahvat - kravata.

Hrvata ima oko 4,5 miliona u Hrvatskoj i oko 500.000 u Bosni i Hercegovini.

Njihov broj u inostranstvu se može samo procijeniti, ali pretpostavlja se da u dijaspori živi barem jednako mnogo Hrvata kao i u Hrvatskoj. Najveće emigrantske grupe žive u zapadnoj Evropi, prvenstveno u Njemačkoj, a zatim u Švicarskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji. Od drugih kontinenata, Amerika ima najbrojniju hrvatsku imigraciju, i to u Sjedinjenim Državama (Ohio, California) i Kanadi (Mississauga), kao i u Argentini, Čileu, Brazilu. U obje Amerike brojnost se procjenjuje na oko tri miliona Hrvata, koji se ondje pojavljuju već na Kolumbovim lađama. Postoje i važne hrvatske manjine u Australiji (Perth, Sydney) i Novom Zelandu, kao i u Južnoj Africi. Samo u razmaku od 14 godina od 1900 do 1914 iselilo se u SAD evidentiranih 600.000 Hrvata, koji su otišli u ekonomsku emigraciju.Porijeklo Hrvata prije velike seobe naroda nije sigurno. Jedna teorija kaže da Hrvati potiču iz stare Perzije, današnjeg Irana, te da se radi o sarmatskom plemenu, koje se izmiješalo sa Slavenima. Poznato je da riječ Hrvat nije slavenskog porijekla. Prvi navod njihova imena, Horovathos, nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200 godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Oba kamena se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Sankt Petersburga, a otkrio ih je Hido Bišćević, hrvatski ambasador u Rusiji.Početkom 7. vijeka, Hrvati su napustili područje sjeverno od Karpata i istočno od rijeke Visle gdje su osnovali jedno od dva svoja kraljevstva Bijelu Hrvatsku) i na Istok do Dnjepra gdje su imali svoje drugo kraljevstvo pod imenom Crvena Hrvatska i naselili se uzduž Dinarida. Davnašnja povezanost s tim pradomovinama naročito se ogleda u ikavici kojom govore samo Ukrajinci, Hrvati i Bošnjaci. Nove države zapremale su prostor uz jadransku obalu između današnje Albanije na jugoistoku i današnje Venecije na sjeverozapadu, te do Mačve i Podravine na sjeveru. Kasnije su ta dva imena nestala, a pojavile su se dvije nove kneževine: Panonska i Dalmatinska, čiji su kneževi Ljudevit i Tomislav otjerali Franke i Bugare s područja svojih država. (Pogledati Historiju Hrvata Ferde Šišića. Bijela Hrvatska je okupirana od Poljske, a grupa od stotinjak hiljada Bijelih Hrvata u Poljskoj postojala je do staljinskog režima. Majka nedavno preminulog Pape Ivana Pavla Drugog bila je Bijela Hrvatica. Najveći dio Bijelih Hrvata iselio se u USA.Genetika, kaže da je većina Hrvata miješani genotip, ali glavna grupa gena specifična je za jednu "dinarsku" podgrupu, koja je vjerovatno naslijeđena od predslavenskih stanovnika dinarske Hrvatske i to u gotovo 50% populacije.

Iako malobrojna nacionalna grupa, Hrvati kroz svoju dvadeset vijekova dugu historiju učestvuju u gotovo svim područjima ljudske civilizacije s priličnim doprinosom. Iako je prvi pisani dokument iz početka 12. vijeka, jedno hrvatsko ime (knez Trpimir) zapisano je već 850. godine, što znači da njihova pismenost datira mnogo prije nego prvi sačuvani pisani dokument. Prvi univerzitet u Hrvata postojao je već u 13. vijeku, a razorili su ga Križari u svom pljačkaškom pohodu na Palestinu. Pet naučnika i umjetnika hrvatskog porijekla su dobitnici Nobelove nagrade, a hrvatski jezik je u Srednjem vijeku bio jedan od pet jezika na kojima se po evropskim univerzitetima odvijala nastava: italijanski, latinski, njemački, hrvatski i poljski. Car Karlo Veliki, prvi ujedinitelj Evrope govorio je hrvatski. Od južnoslavenskih naroda stanovnici današnje Dalmacije medju prvima dolaze u dodir s Arapima i prvi prihvaćaju Islam. Još dvije afričke metropole duguju svoju historiju Hrvatima, braća Seljan su izradili plan za urbanizaciju Adis Abebe a Dragutin Lerman je utemeljio Leopoldville. U sportovima su brojne hrvatske ekipe i pojedinci dosegli najviši svjetski nivo od rukometa, vaterpola, nogometa, odbojke, do boksa, hrvanja, borilačkih azijskih sportova, tenisa i skijanja. Brojne naučne discipline su obogaćene doprinosom naučnika hrvatskog porijekla: Julije Klović, Faust Vrančić, Marin Getaldić, Ruđer Bošković, Lavoslav Ružička, Vladimir Prelog, Miroslav Radman i drugi, koje se može u svjetskim enciklopedijama naći pod nadimkom Dalmata, dok je u muzičkoj umjetnosti značajano mjesto zauzelo nekoliko operskih pjevačica Maja Strozzi, Milka Trnina, Zinka Kunc, Ruža Pospiš i brojne druge. Popularnost Mike Trnine u ono doba nadilazi slavu najvećih operskih diva, a Zinka Kunc dugo godina bila je neprikosnovena primadona njujorškog Metropolitena. Jednu od najvrijednijih svjetskih kolekcija umjetnina, procijenjenu na više od 10 milijardi eura, svojem narodu poklonio je Ante Topić Mimara.

Od Hrvata također potječe i ideja ujedninjenja svih Slavena u jedan narod. Prvi, panslavist, je bio, u 17. vijeku, Juraj Križanić porijeklom iz Bihaća, koji je sanjao o slavenskom carstvu od Rusije do Jadrana, a drugi, idejni otac južnoslavenstva bio je osječki nadbiskup Josip Juraj Strossmayer. Obje ideje su neslavno propale.

Ijekavski govor

Ijekavski govor je jedan od tri govora bosanskog jezika. Ijekavski govor bosanskog jezika preovladava u srednjoj Bosni, bosanskoj posavini kao i u Hercegovini i Podrinju. Bosanski standardni govor je ijekavica sa neznatnim uticajem ikavice.

Ijekavski označava i govore drugih južnoslavenskih jezika, te predstavlja standardni govor srpskog, hrvatskog i crnogorskog jezika.

Ikavski govor

Ikavski govor ili Ikavica je jedan od tri govora u bosanskom jeziku. U BiH ikavski govor je historijski rasprostranjen u Bosanskoj krajini, Završju, Srednjoj Bosni (pogotovo u području Gornjeg Vakufa) kao i u Podrinju. Ikavski govor bosanskog jezika je poznat kao šćakavska ikavica ili zapadna štokavština. Za razliku od ijekavskog govora bosanskog jezika ikavski govor nije nikada standardiziran i zbog toga broj korisnika ikavskog govora je u konstantnom padu. Standardni bosanski jezik koristi ijekavski govor sa nekolicinom ikavskih riječi. Neki od primjera ikavice unutar bosanskog jezika su uticaj (utjecaj) i nisam (nijesam).

Ikavica se koristi i kao govor hrvatskog jezika i srpskog jezika. Ikavski govor hrvatskog jezika se dijeli na ikavsku čakavštinu, Ikavsku kajkavštinu i Ikavsku štokavštinu.

Jezici Bosne i Hercegovine

Jezici Bosne i Hercegovine je pojam koji pokriva sve jezike koji se koriste na tlu Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je trojezična država gdje većina stanovništva govori jedan od tri službena jezika. Manjine koje žive u Bosni i Hercegovini koriste se svojim jezicima u međusobnoj komunikaciji.

Jezik

Jezik je sistem gestikulacije, gramatike, znakova, glasova, simbola, ili riječi, koji se koristi za prikaz i razmjenu koncepata (tj., za komunikaciju), ideja, značenja i misli.

Proučavanje jezika kao koda se zove lingvistika, koju je kao akademsku disciplinu u tom obliku uveo Ferdinand de Saussure.

Južnoslavenski jezici

Južnoslavenski jezici su podgrupa iz porodice slavenskih jezika

zapadno-južnoslavenski jezici

slovenski jezik

hrvatski jezik

gradišćanskohrvatski jezik

moliški hrvatski

srpski jezik

slavenosrpski jezik

bosanski jezik

crnogorski jezik

istočno-južnoslavenski jezici

bugarski jezik

makedonski jezik

starocrkvenoslavenski - izumrli jezik

Manjinski jezici u Hrvatskoj

Ustav Hrvatske u svom uvodu definira Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, zemlju svih njenih državljana i zemlju tradicionalnih zajednica koje ustav naziva nacionalnim manjinama. Nacionalne manjine eksplicitno nabrojane u ustavu su Srbi, Česi, Slovaci, Italijani, Mađari, Jevreji, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini, Bošnjaci, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bugari, Poljaci, Romi, Rumuni, Turci, Vlasi i Albanci. Član 12. Ustava navodi da je službeni jezik u Hrvatskoj hrvatski jezik, dok se u pojedinim jedinicama lokalne samouprave neki drugi jezik i ćirilično ili neko drugo pismo mogu uvesti u službenu paralelnu upotrebu.

Službena upotreba manjinskih jezika je na osnovu relevantnih zakona u Republici Hrvatskoj i međunarodnih konvencija i sporazuma kojima je zemlja pristupila i/ili potpisala ih. Najvažniji zakoni na nacionalnom nivou su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Zakon o obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Najvažniji međunarodni sporazumi koji se odnose na manjinske jezike su Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima i Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina koje je usvojilo Vijeće Evrope. Određena prava pripadnici nacionalnih manjina stekli su i kroz međudržavne i međunarodne ugovore i sporazume kao što su Rapalski ugovor i Erdutski sporazum.

Preduslov od 33.3% pripadnika nacionalnih manjina u lokalnoj populaciji za obavezno uvođenje ravnopravne upotrebe manjinskog jezika smatra se srazmjerno visokim, budući da Savjetodavni komitet Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina Vijeća Evrope smatra udio od 10 do 20% primjerenim. Hrvatska uvijek ne pokazuje pozitivan stav po pitanjima manjinskih prava ali je pristupanje Hrvatske Evropskoj uniji imalo pozitivan utjecaj na afirmaciju službene upotrebe manjinskih jezika.

Molise

Molise (fonetski Molize) jest historijska regija u južnoj Italiji, po svojoj manjini druga od svih italijanskih regija. Molise je do 1963. zajedno sa regijom Abruzzo činila jedinstvenu upravnu jedinicu "Abruzzi e Molise". Regija je smještena između Abruzza na sjeverozapadu, regije Lacio na zapadu, Kampanije na jugu, te Apulije na jugoistoku. Sjeveroistočni dio regije smješten je na obali Jadranskog mora. Regija se sastoji od samo dvije provincije (Campobasso i Isernia), smještene na površini od 4.438 km2, na kojoj živi oko 332.000 stanovnika. Gustina stanovništva iznosi 75 stanovnika/km2. U regiji Molise žive i dvije značajne etničke manjine:

Moliški Albanci – koji govore starim dijalektom albanskog, vrlo različitim od današnjeg albanskog jezika. Moliški Albanci su uglavnom pravoslavne vjeroispovijesti.

Moliški Hrvati – oko 2500 ljudi koji govore moliški hrvatski jezik, temeljen na štokavskoj ikavici. Uglavnom žive u selima Kruč (Acquaviva Collecroce), Štifilić (San Felice del Molise) i Mundimitar (Montemitro).Glavni grad regije je Campobasso, a ostala važnija naselja su: Termoli, Larino, Casacalenda, Montorio, Montelongo, Ururi i Campomarino.

Popis stanovništva u Srbiji 2011 (Smederevo)

Po popisu stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. u Srbiji, koji je proveden od 1. do 15. oktobra 2011, u gradu Smederevo živjelo je ukupno 108209 stanovnika, što predstavlja 1,51% od ukupnog broja stanovnika Srbije, odnosno 54,27% od od ukupnog broja stanovnika Podunavskog okruga. Popis stanovništva provoden je na temelju Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011. Godini ("Službeni glasnik RS", br. 104/09 i 24/11).

Slavenski jezici

Slavenski jezici su jezička porodica unutar indoevropskih jezika.

Zapadnoslavenski jezici

čeho-slovački

češki jezik

slovački jezik

lužičkosrpski jezici

gornjolužičkosrpski jezik

donjolužičkosrpski jezik

lehitski jezici

polapski jezik

kašupski jezik

poljski jezik

šleski jezikIstočnoslavenski jezici

bjeloruski jezik

ukrajinski jezik

rusinski jezik

ruski jezikJužnoslavenski jezici

zapadni

slovenski jezik

prekmurski jezik

hrvatski jezik

srpski jezik

bosanski jezik

crnogorski jezik

istočni

bugarski jezik

makedonski jezik

crkvenoslavenski jezik

Socijalistička Republika Crna Gora

Socijalistička Republika Crna Gora je bila republika u sastavu SFR Jugoslavije. SR Crna Gora ustavno promjenila svoje ime 7. jula 1963, tako, ime Narodna republika Crna Gora prestalo se koristiti. Oficijalni jezik države je bio srpsko-hrvatski jezik,a glavni i najveći grad je bio Titograd, danas Podgorica. Do 1990 SR Crna Gora je bila u sastavu SFRJ-e, potom u sklopu Savezne republike Jugoslavija da bi u 2006 godine konačno dobila svoja samostalnost.

Srpski jezik

Srpski jezik je maternji jezik oko osam i po miliona Srba u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Kao manjina Srbi žive i u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Mađarskoj i Rumuniji. Teško je odrediti broj srpskih iseljenika u Evropi, Americi i Australiji.

Srpski jezik je standardni jezik u službenoj upotrebi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a u kulturnoj je upotrebi u većem broju zemalja širom svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice.

Srpski jezik ima dva refleksa, ekavica i ijekavica.

Srpskohrvatski jezik

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski je bio južnoslavenski jezik korišten u SFR Jugoslaviji. Rezultat je Bečkog književnog dogovora iz 1850. godine na kojem je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slavena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine, karakterističan po štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru.Srpskohrvatski je bio jedan od tri zvanična jezika SFR Jugoslavije (druga dva su bili slovenski i makedonski). Bio je zvanični jezik u četiri bivše republike SFRJ: SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj. Srpskohrvatski jezik se može poistovjetiti sa srednjejužnoslavenskim dijasistemom. Raspadom SFRJ 1991. godine ovaj jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Srpskohrvatski jezik savremena lingvistika smatra živim makrojezikom. U slavistici se susreće i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik prilikom izučavanja nekadašnjeg zajedničkog standarda.Srpskohrvatski jezik imao je nekoliko specifičnosti: dva izgovora ekavski i ijekavski izgovor, dva pisma latinicu i ćirilicu, bogatstvo leksičkih sinonima, kao i upotrebu izraza specifičnih za pojedine sociokulturne sredine. Standard se razvijao za potrebe četiri naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, ali nije dozvoljavao upotrebu karakteristične leksike za Bošnjake, odnosno bosanski jezik. Na toj bazi srpskohrvatski jezik je imao četiri književnojezička izraza, u početku su se razvili srpski i hrvatski književnojezički izraz, a potom bosanski i crnogorski književnojezički izraz. Raspadom zajedničke države iz ovih književnojezičkih izraza razvili su se savremeni bosanski, hrvatski i srpski, dok tendencija oficijalizacije i standardizacije prati i crnogorski jezik.

Srpskohrvatski jezik nema prirodnog historijskog razvoja i utemeljenja za razliku od bosanskog jezika, jer je nastao kao rezultat kompromisa u složenoj političkoj situaciji Titove Jugoslavije.

Štokavsko narječje

Štokavsko narječje je prestižno narječje koje je baza za standardne jezike: bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski. Njegov naziv dolazi iz oblika upitne zamjenice "što" u zapadnom štokavskom (ili "šta" u istočnom štokavskom), za razliku od kajkavskog i čakavskog (kaj i ča također znače "šta").

Štokavski se govori u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, većem dijelu Hrvatske, kao i južnim dijelovima Gradišća, Austrija. Glavne poddivizije Štokavskog su zasnovane na dva principa: jedan je da li je poddijalekt staroštokavski ili novoštokavski, različiti naglasci slavenskog fonema jat su izmijenjeni. Moderna dialektologija općenito prepoznaje sedam štokavskih poddijalekata.

Istočnoslavenski
Zapadnoslavenski
Južnoslavenski
Ostali

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.