Američki dolar

Dolar (The United States Dollar) je prema Ustavu Sjedinjenih Američkih Država zvanična valuta Sjedinjenih Američkih Država od 1792. godine, a rasprostranjen je kao rezervna valuta u nekim drugim zemljama u svijetu. Trenutno izdavanje dolara kontrolišu Federalne Rezerve (eng. Federal Reserve Banking system). Simbol koji je najčešće u upotrebi za američki dolar je znak dolara ($). ISO 4217 kod za američki dolar je USD; američki dolar je također označen kao US $ od strane Međunarodnog monetarnog fonda. Novčanice u opticaju se sastoje od bankovnih nota Federalnih rezervi koje su denominirane u američkim dolarima.[1] Od suspenzije konvertibilnosti papirne američke valute u bilo koji plemeniti metal 1971. godine, američki dolar je de facto fiat novac.[2] Sjedinjene Države su jedna od nekoliko zemalja koje koriste naziv dolar za svoju valutu. Nekoliko zemalja koriste američki dolar kao svoju zvaničnu valutu, a u mnogima se dolar upotrebljava kao dozvoljeno sredstvo plaćanja. Od 27. juna 2018. godine u opticaju je oko 1,67 triliona dolara, od čega 1,62 triliona dolara u notama Federalnih rezervi (preostalih 50 milijardi je u obliku kovanica).[3]

Američki dolar
United States dollar
USDnotes
ISO 4217 Kod USD
Korisnik SAD
Istočni Timor
Ekvador
El Salvador
Flag of the Marshall Islands.svg Maršalska Ostrva
Savezne Države Mikronezije
Palau
Panama
Zimbabve
Inflacija
  - izvor
-0,20% (2015)
inflationdata.com
Najmanja jedinica Cent
Oznaka $
Kovanice 1¢, 5¢, 10¢, 25¢, 50¢, 1$
Novčanice 1$, 2$, 5$, 10$, 20$, 50$, 100$
Nacionalna bankaFederal Reserve Bank
- web stranicafederalreserve.gov
ŠtamparijaBureau of Engraving and Printing
- web stranicamoneyfactory.gov
Kovnica
  - web stranica
United States Mint
usmint.gov

Porijeklo imena dolar

Američki dolar je dobio ime po španskom dolaru (a ova riječ vuče porijeklo od riječi talir). Španski dolar iz tog vremena, srebrni novčić, bio je široko rasprostranjen u u Sjevernoj Americi za vrijeme Američke revolucije. Iako su privatne banke izdavale valute kojima je podlogu činio španski dolar, federalna vlada nije to činila sve do Američkog građanskog rata.

Simbol dolara

Dollar Symbol Evolution
Evolucija simbola dolara

Porijeklo simbola "$" objašnjavano je na različite načine. Najčešće prihvaćena teorija (prema Birou za graviranje i printanje) je da je znak rezultat prelaza od meksičkog ili španskog "P's", znaka za pezos, ili pjasters, ili djelimični znak za osmicu. Teorija izvedena iz proučavanja starih rukopisa objašnjava da je "S" postepeno počelo biti pisano preko "P", čime se dobio znak koji je sličan današnjem "$". Bio je široko korišten prije uvođenja američkog dolara 1785. godine. Simbol dolara sa dvije vertikalne linije je povremeno u upotrebi. Ovim se pokušava ojačati tvrdnja da su slova "U" i "S", simbol za Sjedinjene Država, ustvari kreirala znak dolara. Međutim, zagovornici te tvrdnje zaboravljaju da je taj znak bio široko rasprostranjen još u doba dok su trinaest kolonija bile u sastavu Britanskog Carstva.

Podjela

Američki Dolar se sastoji od 100 centi (cents, simbol-¢), a dalje se dalje dijeli na:

Kovanice (eng. coins):

  • nikl (nickle) = 5 centi,
  • daim (dime) = 10 centi,
  • kvorter (quarter, tj. četvrt dolara) = 25 centa,
  • dolar kovanica (dollar coin) = 1 dollar

Novčanice (bills):

  • 1 dolar
  • 2 dolara (vrlo rijedak ali još uvijek u opticaju)
  • 5 dolara
  • 10 dolara
  • 20 dolara
  • 50 dolara
  • 100 dolara
"Silver Dollar" Hollow Container - Flickr - The Central Intelligence Agency (1)
Srebrni dollar.

Ostale podjele dolara su na 1000 mila (milles); a pored toga postojao je naziv orao (eagle) za novčanicu od deset dolara. Međutim, samo su centi u svakodnevnoj upotrebi kao dijelovi dolara. "Dime" se odnose na novčić iste denominacije (10 centi), a "orao" i "mila" su nepoznati većini Amerikanaca. "Mile" se ponekad spominju prilikom obračunavanja poreza. Kod novca koji je trenutno u opticaju, denominacije vrijednosti jednog dolara ili manje se emituju kao U.S. novčići (U.S. coins), dok se denominacije jednake ili veċe vrijednosti od jednog dolara emituju kao novčanice Federalnih rezervi (Federal Reserve notes). I novčić i novčanica od jednog dolara su danas u opticaju, ali je novčanica u veċoj upotrebi. U prošlosti papirne novčanice su povremeno izdavane i za vrijednosti manje od dolara (frakciona valuta– fractional currency), dok su zlatni novčići biti upotrebljavani i za vrijednosti od 20 dolara. Kovnica Sjedinjenih Država proizvodi metalne novčiće (eng. United States Mint). Dolarske novčanice SAD-a se štampaju u Birou za graviranje i štampanje (Bureau of Engraving and Printing) za Federalne rezerve, jos od 1914. godine. U početku su to bile novčanice velikih dimenzija. Od 1928. počeli su ih štampati kao novčanice malih dimenzija iz razloga koji će biti navedeni nešto kasnije.

Novčanice vrijednosti preko 100$ su se prestale štampati od 1946. godine, a zvanično su povučene iz opticaja 1969. godine. One su uglavnom bile korištene ili u međubankarskim transakcijama ili od strane organizovanog kriminala. I posljednja njihova upotreba je zaustavljena naredbom Predsjednika Richarda Nixona 1969. godine. Sa prednostima koje pruža elektronsko bankarstvo prestale su biti neophodne. Novčanice u vrijednosti od 500$, 1000$ , 5000$, 10000$ i 100000 $ su sve bile proizvedene u jedno vrijeme.

Novčići ili kovanice SAD-a

1855-O Half Eagle
Novčići iz 1855. godine.

U normalnoj upotrebi su novčići denominacije 1¢ (penny), 5¢ (nickel), 10¢ (dime), 25¢ (quarter), 50¢ (pola dolara, rjeđe se koristi), i $1 (rjeđe se koristi). Novčanice su denominacije $1, $2 (rjeđe se koristi), $5, $10, $20, $50, i $100. Dolarski novčići nikada nisu bili naročito popularni u Sjedinjenim Državama. Srebrni dolar se koristio od 1794. pa sve do 1935. godine uz par kraćih perioda nekorištenja. Nikl-bakarni dolar iste veličine kao prethodni kovan je u periodu od 1971. - 1978. Dolarski novčić Entoni Suzan (Susan B. Anthony) je predstavljen 1979. godine. Pokazao se kao nepopularan jer je često bio brkan sa novčićem od 25¢, zbog približne veličine, izglodane ivice i slične boje. Kovanje ovog novčića je brzo obustavljeno, ali je kao i svi prethodni U.S. novčići, ostao u upotrebi kao zakonsko sredstvo plaćanja. U 2000. godini novi novčić od $1 sa likom Sacagawea je predstavljen i na ovom novčiću su ispravljene neke od grešaka Entonijinih dolara, pa su tako novčići dobili glatke ivice i zlatnu boju. Ni ovaj novčić nije uspio dostići popularnost novčanice od $1 i rijetko se koristi.

U prošlosti su Sjedinjene Države kovale i novčiće drugih denominacija od 1793. godine: 0,5¢, 2¢, 3¢, 20¢, zatim $2.50, $3.00, $5.00, $10.00, i $20.00. Tehnički, ovi novčići se još uvijek mogu koristiti kao legalno sredstvo plaćanja u nominalnom iznosu (iznosu koji je naznačen na samom novčiću), ali oni ipak vrijede mnogo više onima koji se bave numizmatikom (sakupljanjem novčića).

Mane novčića SAD-a

Za razliku od većine valuta vrijednost na novčićima SAD-a nije ispisana brojem. Umjesto toga vrijednost je napisana na engleskom jeziku, što predstavlja potencijalni problem za strane posjetioce koji lošije govore engleski jezik. Pored toga, ovi natpisi ne slijede pravilno obrazac opisa vrijednosti u centima. Poslije "jednog centa" i "pet centi" dolazi "jedan dajm" (vrijedi 10 centi), "četvrt dolara" (25 centi), i "pola dolara" (neuobičajeno ali se javlja, vrijedi 50 centi). Ovo sve zahtijeva poznavanje ovih pojmova, a posjetioci moraju naučiti i kolokvijalne nazive penija, novčića napravljenog od nikla u vrijednosti od 5 centi i četvrtine ("kvorter") od 25 c. Iz historijskih razloga, veličina ovih novčića ne raste u skladu s porastom njihove vrijednosti. I jedan cent (peni) i pet centi (nickel), su veći od novčića od deset centi (dajm), a novčić od pola dolara je veći od trenutnih novčića vrijednosti jednog dolara (onih sa likom Entoni Suzan i likom Sacagawea).

Historija

Dolar je jednoglasno izabran za valutu Sjedinjenih Država 6. jula 1785. godine. Ovo je bilo prvi put da je nacija prihvatila decimalni sistem valute. Do 1974. godine vrijednost U.S. dolara je povezivana sa zlatom, srebrom, ili kombinacijom ovo dvoje. Od 1792. do 1873. U.S. dolar je bio slobodno vezan za zlato i srebro ujihovom međusobnom odnosu od 15:1, u sistemu poznatijem kao bimetalizam. Kroz više zakonskih izmjena od 1873. do 1900. srebro je gubilo na značaju, sve dok 1900. godine kada je formalno usvojen zlatni standard. Zlatni standard, uz par izmjena, opstao je do 1971. godine.

Bimetalizam

Zakon Sjedinjenih Država o kovanju novca iz 1792. godine uspostavio je Kovnicu Sjedinjenih Država i postavio sljedeću definiciju dolara. Dolari ili jedinice – svaki pojedinačno će da budu vrijednosti Španskog dolara, i sadržavaće 24,06 grama čistog, ili 26,96 grama standardnog srebra.

Također je određen kurs po kojem će se razmjenjivati čisto srebro i čisto zlato i on je iznosio 15:1. Na osnovu ovoga vrijednost dolara je bila definisana kao količina od 24,06 grama čistog srebra ili 1,6 grama čistog zlata i sam novac je mogao biti razmijenjen u kovnici za srebro ili za zlato i to u odnosu od 15:1. Ovaj standard, poznatiji kao bimetalizam, bio je na snazi kroz veći dio 19-tog vijeka.

U 1834. godini usljed pada vrijednosti srebra odnos od 15:1 je promijenjen na odnos 16:1. Ovo je dovelo do toga da je novi U.S. dolar imao podlogu od 1,5 grama zlata, dok je prethodni kurs iznosio 1,6 grama za dolar. Ova promjena vrijednosti je izazvala pad vrijednosti dolara, prvi u historiji i smanjila je njegovu vrijednosnu podloge u zlatu za oko 6%.

Otkriće velikih nalazišta rude srebra u zapadnom dijelu SAD krajem 19. vijeka, izazvalo je političke kontroverze. S jedne strane su stajali interesi zemljoradnika čije stavove je zastupala U.S. Greenback Party (Partija Zelene pozadine – doslovno prevedeno). Oni su se zalagali za zadržavanje bimetalizma, uz inflaciju, što bi olakšalo vraćanje dugova zemljoradnicima. Na drugoj strani bili su bankarski i komercijalni interesi iz istočnih dijelova SAD, koji su se zalagali za jaki novac i prelazak na zlatni standard. Ova debata podijelila je Demokratsku Stranku u 1896. Dovela je i do čuvenog "prelaz na zlato" govor koji je održao William Jennings Bryan, gdje je izjavio na sastanku Demokrake Stranke u Čikagu ("Necemo dozvoliti da nas razapnu na krst od zlata").

1878. godine donesen je Bland-Allison zakon da obezbijedi slobodno kovanje srebra. Ovaj zakon zahtijevao je od vlade da mjesečno obezbijedi srebrnih poluga u vrijednosti između 2 i 4 miliona dolara po tržišnim cijenama i da od tog srebra iskuju srebrni dolari. Ovo je bio poticaj za politički uticajne proizvođače srebra.

Zlatni standard

Bimetalizam, kao standard, postojao je do 14. marta 1900. godine. Tada je donesen Zakon o zlatnom standardu koji je određivao da će dolarska vrijednost iznositi 1,67 grama zlata i da će to biti standardna jedinica vrijednosti, a da će sve novčanice ili novčići izdavani od strane Sjedinjenih Država održavati vrijednost ovog tečaja.

Ovo je uvelo Sjedinjene Države u doba zlatnog standarda, napravilo zlato jedinim legalnim sredstvom obračuna vrijednosti novca i postavilo vrijednost dolara na $20,67 za uncu zlata. Ovo je dalo mogućnost zamjene dolara u iznosu od $1,5 (otprilike) za jedan gram zlata – istu mogućnost zamjene koju je dolar imao i u bimetalizmu.

Za vrijeme velike privredne krize poznate kao Velika depresija, predsjednik Franklin Delano Roosevelt promijenio je vrijednost dolara i tada se dolar mogao zamijeniti u iznosu od $1,125 za gram zlata. To je predstavljalo pad vrijednosti dolara i on je odlukom vlade bio devalviran za gotovo 41%. Godine 1928. dolarska novčanica je identifikovana kao "Novčanica Sjedinjenih Država" i na njoj je stajalo odštampano "Plaća se donosiocu po zahtjevu", što ne stoji na današnjim novčanicama.

Poslije Drugog svjetskog rata Bretton Woods ugovorom određeno je da će vrijednost svih ostalih valuta biti mjerena vrijednošću U.S. dolara i na taj način su i ostale valute indirektno bile povezane sa zlatnim standardom. Pokušaji američke vlade da održi oboje, utvrđenu vrijednost dolara prema zlatu, kao i razmjenjivost dolara s drugim valutama, stvorili su pritiske na trgovinu i ekonomiju. Do ranih 1960-ih pritisci su postajali sve veći i sve je teže bilo održavati taj sistem.

U martu 1968. godine pokušaji da se održi propisana cijena zlata na slobodnom tržištu, napušteni su. Počeo je dvoredni sistem. U ovom sistemu sve transakcije zlata centralnih banaka bile su izolovane od slobodnih tržišnih cijena. Centralne banke mogle su trgovati međusobno zlatom po dotadašnjoj propisanoj cijeni, ali nisu smjele trgovati na slobodnom tržištu. Na slobodnom tržištu moglo se trgovati prema važećim realnim cijenama (cijenama koje su se određivale ponudom i potražnjom), i ne bi se intervenisalo protiv toga. Cijene na tržištu su odmah skočile na $1,383 za gram zlata (1,383 $/g), ali su se krajem 1969. godine nakratko vratile na staro, da bi ubrzo nakon toga cijena zlata započela postojani rast. Najveċa vrijednost zlata dostignuta je krajem 1972. godine (2,29 $/g). Do tog vremena pojavile su se i slobodne kursne liste po kojima se zlato razmjenjivalo i van slobodnog tržišta, što je de facto ukazivalo na prestanak važenja Bretton Woods ugovora. Dvoredni sistem je napušten u novembru 1973. godine. Do tada cijena zlata je narasla na (3,22 $/g).

Tokom 1970-ih, inflacija izazvana rastućim cijenama uvoznih dobara, naročito nafte i povećana budžetska potrošnja zbog vijetnamskog rata, a koja nije praćena odgovarajućim rezovima troškova u drugim oblastima, kombinovana sa trgovinskim deficitom, dovela je do toga da je dolar vrijedio manje nego zlato koje mu je služilo kao podloga.

Godine 1972. Sjedinjene Države su odredile vrijednost dolara od $1,22 po gramu zlata. Zato što su druge valute vrednovane preko U.S. dolara, ovo je stvorilo zabunu i neke poremećaje na tržištu valuta. Od 1975. godine Sjedinjene države su pustile da se vrijednost dolara odredi na slobodnom tržištu. S ovim potezom vrijednost dolara je po prvi put u historiji određivana slobodnim kursom.

Iznenadni skok cijene zlata, nakon što su centralne banke odustale od njegovog kontrolisanja, signalizirao je gubitak povjerenja u dolar. U odsustvu garantovane vrijednosti dolara u odnosu na zlato, investitori su odlučili pokloniti povjerenje zlatu. Posljedica toga je da je cijena zlata rasla s 1.125 $/g u 1969. godini na čak 29$/g u 1980. godini.

Value of US dollar
Grafikon kretanja vrijednosti dolara

Ubrzo nakon što je ranih 1970-ih cijena zlata počela sa svojim rastom, cijene drugih dobara kao što je nafta također su počele da rastu. Dok su cijene drugih dobara bile prilično nestabilne i promjenljive, odnos između cijena nafte i zlata ostao je uglavnom sličan tokom 1990-ih, kao što je to bilo u prethodnim decenijama.

Bojeći se pojave ekonomije zasnovane na novčićima sa zlatnom podlogom i slobodnim određivanjem vrijednosti, odvojene od centralne banke i sa nadolazećom prijetnjom kolapsa američkog dolara vlada Sjedinjenih Država odobrila je nekoliko promjena u trgovini. Ove promjene su izvedene putem COMEX-a (skraċenica od Commodity Exchange, Inc.), koji je dio New York tovarne berze (New York Mercantile Exchange), a dovele su do naglog opadanja obima trgovine plemenitim metalima od 1980. naovamo.

U septembru 1987. godine, američki sekretar finansija u administraciji predsjednika Ronalda Reagana James Baker, načinio je prijedlog za MMF (Međunarodni monetarni fond) da se načini korpa roba (uključujući i zlato) koja će služiti kao referentno mjerilo prilikom određivanja vrijednosti svjetskih valuta. Međutim krah tržišta dionica u oktobru 1987. godine, praćen iranskim skandalom udaljio je administraciju od tih planova i povoljan politički momenat je bio propušten. Maja 2004. godine aktiva rezervi Sjedinjenih Država iznosila je $11,045,000,000 u zlatu (koje je vrjednovano 1.36 $/g).

Dekretni novac*

(*Prijevod američke riječi fiat je naredba, dekret. "Fiat money" predstavlja novac za koji se ne garantuje određena isplatna vrijednost, kao što je to bilo ranije, već je taj novac određen kao sredstvo plaćanja dekretom države ili odgovarajuće državne institucije, ali država ne garantuje isplatu nominalne vrijednosti donosiocu. U ovom tekstu ćemo ga označavati kao dekretni novac.)

Danas je, kao i mnoge valute u svijetu i dolar dekretni novac bez ikakve unutrašnje vrijednosti i bez odgovarajućeg pokriċa u zlatu ili košari roba odgovarajuće protivvrijednosti. Međutim, ljudi su nagovoreni (ili im je određeno) da ga koriste.

Godine 1963. riječi "biće plaćeno donosiocu po zahtjevu" su povučene sa svih novoštampanih novčanica. Zatim je 1968. godine zamjena starih novčanica s tim natpisom za zlato ili srebro, zvanično okončana. Zakonom o kovanicama iz 1965. godine uklonjeno je svo srebro iz novčića od četvrt dolara i iz dajm-ova (novčića od 10 centi), koje su su bile do 90 %-tno od srebra. Ostala je zakonska odredba koja je dozvoljavala da novčići sadrže do 40% srebra, ali je kasnije i ova odredba povučena i današnji novčići nemaju u sebi ni trun srebra.

Važno je napomenuti da su sve novčanice izdate od 1861. godine naovamo, priznate od vlade kao legalno sredstvo plaćanja u njihovoj nominalnoj vrijednosti. Iako se ne mogu mijenjati za zlato ili srebro, jer je taj vid obaveze prestao važiti poslije 1968. godine. Neke od tih novčanica imaju veoma visoku vrijednost za numizmatičare. Jedini izuzetak od ovog pravila su novčanice od $10,000 isplative u zlatu, serija 1900, koje su nenamjerno puštene u promet zbog požara 1935. godine. Jedna kutija ovih novčanica je doslovno bačena kroz prozor. Za ovu grupu novčanica se ne računa da su u prometu i ustvari računa se kao ukradeno vlasništvo. Čini se da vlada SAD-a i nije previše zabrinuta zbog njih, pošto su sve novčanice te vrijednosti otkazane i prema tome van prometa. Njihova unutrašnja vrijednost je ništavna, a njihova kolekcionarska vrijednost iznosi, prema gruboj procjeni, oko $1,000.

Prema podacima Biroa za graviranje i printanje, od 31. jula 2000. godine ukupno $539,890,223,079 je bilo u svjetskoj cirkulaciji, od čega $364,724,397,100 vrijednosti u novčanicama od $100. Procjenjuje se da kada bi (računajući od septembra 2004. godine) sve zlato koje drže Sjedinjene Države (8 140 Mg – 8 140 tona) bilo ponovo upotrijebljeno kao podloga za izdate novčanice dolara ($733,170,953,704), vrijednost zlata trebala biti oko $90 po gramu.

Novčanice

Federalna vlada je za vrijema Američkog građanskog rata počela sa izdavanjem novčanica, čija su podloga bili španski dolari. Kako fotografska tehnika tog doba nije mogla raditi slike u boji, odlučeno je da pozadina dolarske novčanice bude u nekoj boji (samo ne crnoj). Izbor je pao na zelenu, pošto ona simbolizira stabilnost. Novčanice su postale poznate kao "greenbacks" (u prijevodu nekih naših autora zelembaći) zbog boje pozadine, a s njima je započela tradicija da se američke novčanice štampaju sa zelenom podlogom. Za razliku od mnogih drugih valuta, američke novčanice uvijek se štampaju u istoj boji (crnoj sa zelenom pozadinom i zelenim prelivima preko crne), ne računajući jedva primjetne prelive drugih boja na novijim novčanicama od $20 i $50. Novčanice Federalnih rezervi su se štampale u istoj boji veći dio 20. vijeka, iako starije novčanice zvane srebrne imaju plave prelive naprijed, a "United States notes" (novčanice Sjedinjenih Država) crvene prelive naprijed.

Godine 1929. veličina novčanica je standardizovana (što je dovelo do 25%-tnog smanjenja njihove tadašnje veličine). Moderne američke novčanice, bez obzira na denominaciju, široke su 66.3 mm, duge 156 mm, a debljina im je 0.109 mm. Novčanica teži otprilike jedan gram, i troškovi njene proizvodnje su oko 4,2 centa po komadu.

Mikroprintanje i sigurnosna nit uvedeni su u seriji 1991. Druga serija, započeta 1996. godine, uvela je sljedeće novine: mnogo veći portret, pomjeren iz centra, da bi se dobilo više prostora za vodeni žig. Vodeni žig, smješten desno od portreta, prikazuje istu sliku kao i portret. Vidljiv je samo ako se zadrži pod svjetlom i dugo je predstavljao jednu od glavnih zaštitnih mjera većine glavnih valuta. Sigurnosna nit daje crveni odsjaj pod ultraljubičastim svjetlom i smještena je drukčije na novčanicama različitih denominacija. Tinta koja mijenja boju ako se posmatra iz različitih uglova. Pojavljuje se na rednom broju u donjem desnom uglu prednje strane novčanice. Mikroprintanje na rednom broju u donjem lijevom uglu, kao i na kaputu Benjamina Franklina (Bendžamin Frenklin). Imaju štampane usredsređene fine linije u pozadini portreta i na zadnjem dijelu novčanice. Ovaj način štampanja je veoma teško kopirati.

Novčanica od $50 iz juna 1997. sadrži veliki tamni broj sa svjetlijom pozadinom sa zadnje strane novčanice, tako da olakša ljudima da raspoznaju denominaciju. Novčanica od $20 iz 1998. sadržavala je nove mogućnosti za mašinsko registrovanje, što je trebalo olakšati registrovanje na skener uređajima. Sigurnosna nit svijetli zeleno pod svjetlošću i natpis "USA TWENTY" kao i zastava su štampane na niti, dok je broj 20 štampan ispred polja sa zvijezdama na zastavi. Mikroprintanje je izvedeno na donjem lijevom uglu slike, kao i na donjem lijevom uglu prednjeg dijela novčanice. Kako je od 1998. godine novčanica od $20 bila najviše falsifikovana od svih novčanica, od 13. maja 2003. godine, Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država je odlučilo predstaviti nove boje na toj novčanici, što je bilo po prvi put da novčanice sadrže drugu boju, osim crne ili zelene, još od 1905. godine. Potez je bio više namijenjen suzbijanju falsifikovanja, nego tome da poveća vizuelnu razliku između novčanica različite denominacije. Glavne boje svih novčanica ipak su i dalje crna i zelena, a druge boje su prisutne samo kao sporedne i to na manje važnim elementima novčanice. Ovo predstavlja kontrast Euru i drugim valutama, čije se novčanice različitih denominacija upadljivo razlikuju.

Nove novčanice od $20 su u upotrebi od 9. oktobra 2003. godine, a nove $50 novčanice od 28. septembra 2004. godine. Nove novčanice od $10 su u upotrebi od 2005. godine, dok su nove novčanice od $100 puštene u javnu upotrebu 8. oktobra 2013.[4] Svaka od novih novčanica ima dodatne elemente drugih boja, s tim da su glavne boje ipak ostale zelena i crna. Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država najavljuje da će osavremenjavati novčanice i njihov dizajn svakih 7-10 godina, da bi se efikasnije suprotstavili pokušajima falsifikovanja.

Neke od zaštitnih tehnika koje se upotrebljavaju danas su plave i crvene zaštitne niti. Broj u donjem desnom uglu mijenja boju iz zelene u zlatnu ako se posmatra pod drugim uglom, a postojeći vodeni žig kojim je napisano US # (ovo # predstavlja bilo koji broj). Mnoge novčanice sadrže sliku rađenu vodenim žigom, koja predstavlja neku historijsku ličnost.

Na ceremoniji predstavljanja novog dizajna novčanice od $20 bivši predsjednik Ministarstva finansija Sjedinjenih Američkih Država Alan Greenspan je izjavio:

"Stabilnost ekonomije neke zemlje moguća je samo ako imamo stabilnost njene valute. A da bi podržali stabilnost naše valute ona mora biti prihvaćena kao legalno sredstvo plaćanja i falsifikovanje se mora suzbiti."

Zadnja izmjena izgleda novčanice od $20 u bliskoj prošlosti desila se 1996. godine.

Mane dolarskih novčanica

Uprkos relativno kasno načinjenim izmjenama na izgledu novčanica, koje su za cilj imale da spriječe falsifikovanje, kritičari smatraju da je ono još uvijek dosta lahko izvodljivo. Mogućnost izrade boja kod modernih pisača i njihova dostupnost svima značajno olakšavaju posao falsifikatorima. Zbog otežavanja moguċnosti falsifikovanja, predlaže se uvođenje holografskih crta na novčanice, kao što je urađeno kod većine drugih novčanica: kanadskog dolara, švicarskog franka i euro. Druga tehnika koja bi se mogla koristiti je razvijena u Australiji i usvojilo je nekoliko zemalja, štampanje polimerskih (plastičnih) novčanica.

Američki dolar i nije toliko ranjiv kao što to smatraju njegovi kritičari. Dvije najbitnije komponente novčanice papir i tinta posebnog su sastava i pravljene su po specijalnim recepturama koje se čuvaju kao tajna. Teksture koje taj papir i tinta u kombinaciji proizvode, teške su za oponašati bez određene opreme i materijala. Unatoč svim naporima zaštite od falsifikovanja, dolar opet ostaje dosta nesigurniji od drugih valuta. U bankama postoje uređaji koji su u stanju razlikovati pravu tintu i papir od lažnih, ta sigurnost se gubi na nižim nivoima (u prodavnicama, na ulici i sl.).

U nekim drugim kritikama spominju se to da je novčanice različitih denominacija teško razlikovati, jer su sve istih dimenzija. Zastupnici osoba sa slabim vidom i slijepih osoba predlažu da bi se na dizajnu novčanica trebalo naći mjesta i za oznake na brajevom pismu, što bi olakšalo raspoznavanje novčanica osobama oštećenog vida. Neke od takvih osoba tvrde da dolare uspijevaju raspoznati po osjećaju, dok se drugi oslanjaju na čitače novčanica.

Većina drugih novčanica (kao euro) su različitih veličina i boja za različite denominacije. To je korisno i to ne samo slijepim osobama. Tako se teško može desiti da se novčanica veće vrijednosti zamijeni za onu manje vrijednosti. U Sjedinjenim Državama to se često dešava, naročito turistima, pošto su oni manje upoznati sa detaljima koji čine razliku između novčanica različitih vrijednosti.

S druge strane mnoge valute drugih zemalja imaju neke zajedničke osobine, koje nema američki dolar, a koje pomažu slijepima. Tako kanadski dolar ima izbočene tačke na gornjem desnom dijelu novčanice, a njihov broj zavisi od vrijednosti novčanice. Zatim različita veličina novčanica, osim pomoći slijepima, pomaže i u borbi protiv jedne vrste falsifikovanja, kojoj je američki dolar podložan. Falsifikatori mogu jednostavno izbijeliti novčanicu manje denominacije (obično onu od jednog dolara) i poslije je preštampati dodajući joj veću vrijednost (obično 100 dolara). Kao protivmjeru, vlada Sjedinjenih Država predlaže da se novčanice rade u dvije dimenzije. Tako bi novčanice od $1 i $5 bile za jedan inč (oko 2,5 cm) kraće u dužinu, i pola inča (oko 1,25 cm) kraće u visinu. Tako bi dobili dvije dimenzije novčanica za šest denominacija. Ipak ovo dvodimenzionalno štampanje novčanica, umjesto povećavanja dimenzije s povećanjem vrijednosti, ne bi doprinijelo tome da slijepci bolje razlikuju novčanice.

Međunarodna upotreba

Countries that use the dollar
Zemlje u svijetu koje koriste dollar.

Nekoliko zemalja osim Sjedinjenih Država koriste dolar kao svoju zvaničnu valutu. Ekvador, El Salvador, i Istočni Timor su prihvatili dolar kao svoju valutu, nezavisno jedni od drugih. Države bivše Američke Teritorije Pacifičkih Ostrva, uključujući Palau, Sjedinjene Države Mikronezije i Maršalska Ostrva, se nisu odlučili za nezavisnu valutu nakon proglašenja nezavisnosti. Pored toga valute Bahama, Bermuda, Paname i još nekih država se slobodno mijenjaju u odnosu 1:1 za američki dolar. I Argentina je bila postavila fiksni kurs 1:1 između dolara i svoje valute (pezosa) u periodu od 1991. do 2002. godine. Hong-Kong je ranih 1980-tih čvrsto vezao odnos svoje valute i dolara, što je uradila i Kina 1990-tih. Malezija je to formalno uradila 1997. godine.

Dolar se koristi i kao standardna jedinica vrijednosti za neka dobra kojima se trguje na svjetskim tržištima, poput nafte i zlata. A čak i kompanije koje imaju malo direktnih dodira sa Sjedinjenim Državama, poput evropskog Airbus-a, izlistavaju svoju ponudu i prodaju svoje proizvode u dolarima.

Dolar je danas još uvijek najčešće korištena rezervna valuta, najviše čuvana u novčanicama denominacije $100. Veći dio novčanica dolara ustvari je u prometu van Sjedinjenih Država. Ugledni ekonomist Paul A. Samuelson objašnjava da tolika potražnja za dolarom, omogućava Sjedinjenim Državama da i dalje održavaju veliki vanjskotrgovinski deficit, bez potrebe da poduzimaju mjere kao što su obaranje vrijednosti valute ili ograničavanje uvoza.

Nedugo nakon što je predstavljen euro (€; ISO 4217 kod EUR) i nakon što je pušten u opticaj 2002. godine (jer je euro neko vrijeme prije toga bio obračunavan na računima, ali novčanice nisu bile puštene u promet), vrijednost dolara je započela svoj stalni pad na svjetskoj sceni. Nakon što je vrijednost eura počela da raste od marta 2002. godine, a deficit budžeta Sjedinjenih Država počeo se povećavati. Do kraja 2004. godine dolar je pao na svoju najnižu vrijednost u odnosu na druge valute, naročito prema novom takmacu euru. Euro je narastao na oko $1.36 /€ (odnosno 0.74 €/$) po prvi put krajem decembra 2004. godine, što je činilo veliku razliku u odnosu na njegovu nisku vrijednost iz prvih mjeseci 2003 godine ($0.87/€).

Vanjski linkovi

Reference

  1. ^ "Nixon Ends Convertibility of US Dollars to Gold and Announces Wage/Price Controls". Federal Reserve Bank of Richmond. Pristupljeno October 17, 2018.
  2. ^ "Is U.S. currency still backed by gold?". Board of Governors of the Federal Reserve System. Pristupljeno October 17, 2018.
  3. ^ "How much U.S. currency is in circulation?". Federal Reserve. Pristupljeno October 17, 2018.
  4. ^ "The Redesigned $100 Note". Bureau of Engraving and Printing. April 21, 2010. Arhivirano s originala, April 28, 2013. Pristupljeno 2012-04-06.
Yahoo! Finance: AUD CAD CHF EUR GBP HKD JPY
Investing.com: AUD CAD CHF EUR GBP HKD JPY
XE.com: AUD CAD CHF EUR GBP HKD JPY
Afganistanski afgani

Afgani (perzijski: افغانۍ) je nacionalna valuta Afganistana. Međunarodna skraćenica za afgani je AFN. Afgani je uveden 1925. godine, a zamijenio je dotadašnju rupiju. Dijeli se na 100 pula. 1936. godine kurs afganija je vezan za indijsku rupiju u omjeru 4 afganija za 1 rupiju. Od 1940. i sljedećih 50 godina kurs se vezivao uz američki dolar. Od 1992. kurs slobodno fluktuira.

Novi afgani , koji je trenutno u opticaju predstavljen je 2002. godine. U gotovinskom platnom prometu nalaze se kovanice od 1, 2 i 5 afganija i novčanice od 1, 2, 5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1000 afganija. Kovanice pula nisu iskovane. Izdaje ih centralna banka Afganistana.

Američka Djevičanska Ostrva

Američka Djevičanska ostrva (engleski: United States Virgin Islands) jesu ostrvska grupa Malih Antila u Karipskom moru, istočno od Portorika. Ostrva su dio Američkih ostrvskih teritorija.

Glavni i najveći grad je Charlotte Amalie.

Britanska Djevičanska ostrva

Britanska Djevičanska ostrva (engleski: British Virgin Islands) jesu grupa ostrva u Malim Antilima, u Karipskom moru, istočno od Portorika. Čine jednu od 14 prekomorskih teritorija Ujedinjenog Kraljevstva. Više od 60 ostrva i grebena su nastanjeni. Zajedno sa Američkim Djevičanskim ostrvima čine arhipelag Djevičanska ostrva.

Dolar

Dolar (često označavan kao $) je naziv za zvaničnu valutu u nekoliko država, teritorija i drugih regija.

Ekvador

Republika Ekvador, službeno Republika Ekvador je suverena država u sjevernom dijelu Južne Amerike. Graniči sa Kolumbijom na sjeveru i Peruom na jugu dok na zapadu izlazi na Tihi okean.

Glavni grad je Quito, dok je najveći grad Guayaquil. U Ekvadoru živi nešto više od 15 miliona stanovnika.

El Salvador

El Salvador (špan. El Salvador = spasitelj) je država u Srednjoj Americi. Graniči sa Gvatemalom na zapadu i Hondurasom na sjeveru i istoku. Na jugu izlazi na Tihi okean.

Fiksni devizni kurs

Fiksni devizni kurs (fixed exchange rate), nekad (rjeđe) zvani i propisani devizni kurs, je tip režima razmjene valute gdje je vrijednost određene valute usklađena (vezana) s tečajem neke druge valute (najčešće sa eurom ili američkim dolarom), odnosno s korpom drugih valuta,specijalnim pravima vučenja ili nekim drugim sredstvom određivanja vrijednosti, najčešće zlatom (što se naziva zlatni standard). Kako se mijenja vrijednost referentne valute tako je prati i vrijednost vezane valute. Valuta koja koristi fiksni devizni kurs se naziva fiksna (fiksirana) valuta. Kao suprotnost ovom vidu razmjene imamo plivajući devizni kurs.

Ekonomisti generalno smatraju da je plivajući kurs u mnogim okolnostima bolji od fiksnog kursa, zato što je u stanju da reaguje na promjenu situacije na deviznom tržištu. Mada fiksni kurs, u određenim situacijama, može biti poželjniji zbog veće stabilnosti koju daje valuti.

Na primjer, finansijska kriza u Aziji je prevaziđena određivanjem fiksnog kursa za kineski renminbi, a Međunarodni Monetarni Fond (IMF) i Svjetska Banka (World Bank) sada priznaju da je malezijsko vezivanje za američki dolar umnogome pomoglo da se prevaziđu posljedice te iste krize.

Za zemlje koje odrede fiksni devizni kurs, pažljivo i dosljedno pridržavanje te politike je od ključnog značaja da bi prevazišle nepovjerenje koje tržišta kapitala iskazuju tom tipu kurseva.

Irački dinar

Irački dinar (arapski: دينار) je službeno sredstvo plaćanja u Iraku. Međunarodna skraćenica za dinar je IQD. Označava se simbolom ع.د, a dijeli se na 1000 filsa. Izdaje ga Centralna banka Iraka.

Irački dinar predstavljen je 1931. godine, kada je zamijenio indijsku rupiju. Dinar je bio vezan za britansku funtu sve do 1959. godine, otkad se kurs veže uz američki dolar. Nakon Zaljevskog rata, dinar vrlo brzo gubi na vrijednosti, tako da već 1995. godine jedan američki dolar vrijedi 3000 iračkih dinara. Trenutno irački dinar nije konvertibilan za druge valute.

U optjecju se nalaze novčanice od: 50, 250, 500, 1.000, 5.000, 10.000 i 25.000 dinara.

Japanski jen

Jen je valuta koja se koristi u Japanu. Široko je rasprostranjena kao rezervna valuta kao i Američki dolar i Euro. Na japanskom se izgovara kao "en" dok je u bosanskom pravilan izgovor jen. ISO 4217 kod za jen je JPY i 392. Latinični simbol za jen je ¥, dok se na japanskom označava pismom kanđi 円.

Jen je kao platežno sredstvo uveden u doba Meiđi vlade. Jen je zamjenio kompleksni monetarni sistem iz perioda Edo vladavine. 1871. je prihvaćeno usvajanje decimalnog sistema računanja jena (1, 圓), šena (1/100, 錢), i rina (1/1000, 厘), sa kovanicama koje su bile okrugle poput onih na zapadu. (Šen i rin su izbačeni iz upotrebe 1954. godine) Jen je zvanično definisan kao 26.956 g srebra.

U periodu od 25. aprila, 1949. do 1971. godine jen je bio vezan za Američki dolar, kursom 1 dolar = 360 jena. 1971. godine došlo je do kraha Bretona Vud sistema i jen je dobio tržišni kurs.

Originalna oznaka za jen je ista kao i oznaka kineskog juana (圓 pinyin yuan2). U modernom japanskom se upotrebljava oznaka (円). Latinična oznaka za jen je ista kao i oznaka za juan sa razlikom što se na oznaci za juan nalazi jedna poprečna crta, a na oznaci za jen dvije.

U bukvalnom prevodu jen znači "okrugli predmet", kao i juan na kineskom.

Trenutno su u opticaju sljedeće kovanice i papirni novac: kovanice od 1 jena, 5 jena, 10 jena, 50 jena, 100 jena, 500 jena i papirni novac od 1000 jena, 2000 jena, 5000 jena, 10000 jena. Trenutno je kovanica od 500 jena kovanica sa najvećom vrijednošću na svijetu.

Litvanski litas

Litvanski litas je bio zvanična valuta Litvanije do 01. januara 2015. Jedan litas ima 100 centi. Litas izdaje Banka Litvanije. Litas je prvi put uveden 1922. godine, poslije Prvog svjetskog rata i ponovo, kada je Litvanija povratila nezavisnost, 1993. godine. Prelazak sa rublje na litas je obilježila privremena valuta - talonas. Ime je stvoreno na osnovu imena države, slično Letoniji i latu. Papirne novčanice su se izdavale u apoenima od 10, 20, 50, 100, 200 i 500 litasa, a kovanice u apoenima od 1, 2, 5, 10, 20 i 50 centi kao i 1, 2 i 5 litasa. Tokom 2005. godine inflacija je iznosila 2.7%. Međunarodni kod valute je LTL.Kurs litasa je bio vezan za američki dolar od 1994. do 2002. u odnosu 1:4. Od 2002. pa do njegovog ukidanja, kurs litasa bio je vezan za euro. Ulaskom u Eurozonu, kao 19. članica Evropske unije i posljednja baltička zemlja, Litvanija je od 01. januara 2015. zamijenila litas eurom.

Mali

Mali (zvanično fr. République du Mali - Republika Mali) je zemlja u Zapadnoj Africi. Po površini je sedma zemlja Afrike, a graniči sa Alžirom na sjeveru, Nigerom na istoku, Burkinom Faso i Obalom Slonovače na jugu, Gvinejom na jugozapadu i Senegalom i Mauritanijom na zapadu. Glavni grad Malija je Bamako. Sastoji se od osam regiona. Granica Malija na sjeveru ulazi duboko u Saharu, dok kroz južne dijelove zemlje, gdje se nalazi većina stanovništva, protiču rijeke Niger i Senegal. Privredna struktura se uglavnom oslanja na poljoprivredu i ribarstvo. Mali posjeduje rudna bogatstva u vidu ruda uranija, zlata i soli. Smatra se da je Mali jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, po podacima MMF-a bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi 531 američki dolar.Teritorija današnjeg Malija je nekad bila dio tri zapadnoafrička carstva koja su kontrolisala karavanske puteve preko Sahare: carstvo Gane, Malijsko carstvo (po kojem je zemlja i dobila ime) i carstvo Songai. Krajem 19. vijeka, Mali pada pod francusku kolonijalnu vlast kao dio francuskog Sudana. Zajedno sa Senegalom stječe nezavisnost 1959. godine kao Federacija Mali. Godinu kasnije, Federacija Mali postaje nezavisna republika Mali. Nakon dugog perioda jednopartijske političke vlasti, nakon državnog udara 1991, usvojen je novi ustav zemlje te država uređena po demokratskim višepartijskim principima.

Moldavski lev

Lev (rumunski: leu moldovenesk) je zvanična valuta Moldavije. Jedan lev se dijeli na 100 bana. Moldavski lev je dobio ime po rumunskom levu. Uveden je 29. novembra 1993. Lev je zamijenio privremene kupone. Međunarodni kod za lev je MDL.

Papirne novčanice se izdaju u apoenima od 1, 5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1000 leva a kovanice u apoenima od 1, 5, 10, 25 i 50 bana.

Kao i u mnogim drugim zemljama Istočne Evrope jake strane valute se koriste uporedo sa zvaničnm valutama. Na prvom mjestu to je američki dolar a na drugom euro. Novac izdaje Narodna Banka Moldavije (rum. Banca Națională a Moldovei).

Palau

Republika Palau je arhipelaška država u Pacifiku jugoistočno od Filipina. Jedna je od najmlađih i najmanjih svjetskih država. Palau ima poseban odnos udružene države (engleski: associated state) sa SAD-om.

Samostalnost je stekla 1994. godine, nakon što je okončan mandata Starateljskog vijeća Ujedinjenih naroda, kojeg su vršile SAD.

Glavni grad Palaua od 7. oktobra 2006. godine je Ngerulmud, koji je postao sjedište vlade, umjesto dotadašnjeg glavnog grada Korora.

Plivajući devizni kurs

Plivajući (nekada se naziva i fleksibilni) devizni kurs (exchange rate) je tip režima razmjene gdje se valuti dozvoljava da mijenja vrijednost u skladu sa stranim deviznim tržištima na kojima se valuta mijenja (foreign exchange market). Dakle vrijednost te valute se određuje ponudom i potražnjom na deviznom tržištu. Valuta koja koristi ovaj vid režima razmjene postaje poznata kao plivajuća valuta (npr. Euro ili Američki dolar). Kao suprotnost ovom vidu razmjene imamo fiksni devizni kurs.

Ekonomisti generalno smatraju da je plivajući kurs u mnogim okolnostima bolji od fiksnog kursa, zato što je u stanju da reaguje na promjenu situacije na deviznom tržištu. Mada fiksni kurs, u određenim situacijama, može biti poželjniji zbog veće stabilnosti koju daje valuti.

Nema valute u svijetu čija je vrijednost određena samo ponudom i potražnjom na deviznom tržištu. U slučaju ekstremnog povećanja vrijednosti (aprecijacije) ili obezvrjeđivanja (deprecijacije), Centralna banka će intervenisati u cilju stabilizovanja valute. Prema tome režim razmjene plivajućih valuta može tehnički biti poznat i kao nadzirani devizni kurs.

Sint Maarten

Ostrvo Sveti Martin (fr. Saint-Martin, hol. Sint Maarten) je ostrvo u Karibima koje pripada podgrupi Ostrva zavjetrine. Sjeverni dio ostrva je pod suverenitetom Francuske (vidi: Francuske prekomorske teritorije), dok je južni dio članica Kraljevine Holandije (ranije dio Holandskih Antila).

Površina ostrva je 87 km2 (holandski dio — 34 km2, francuski — 53 km2). Najviša tačka na ovom vulkanskom ostrvu je vrh Paradi (411 m), u francuskom dijelu ostrva.

Administrativni dio holandskog dijela ostrva je u mjestu Philipsburg, a francuskog u mjestu Marigo. U francuskom dijelu živi 33.102 stanovnika, a u holandskom 33.119.

Francuski dio ostrva je teritorija Evropske unije i euro je zvanična valuta. Na holandskom dijelu zvaničan je antilski gulden, mada je američki dolar prihvaćen svuda na ostrvu. Od 2012. zvanična valuta biće promijenjena u karipski gulden.

Ostrvo je na dan Svetog Martina, 11. novembra 1493, otkrio Kristofor Kolumbo.

Specijalna prava vučenja

Specijalna prava vučenja (skraćeno SPV, eng.Special Drawing Rights - SDRs) imaju ulogu novca Međunarodnog monetarnog fonda, fiktivno ili umjetno kreiranog, zapravo svjetskog novca kao sredstva plaćanja u međunarodnim finansijskim transakcijama (uz Američki dolar i zlato), pa se zato i zove papirno zlato.

Spisak valuta po državama

U slijedećoj tabeli je dat spisak oko od 180 valuta koje su de facto službeno sredstvo plaćanja u 193 članice Ujedinjenih naroda, dvije države sa statusom posmatrača, 9 država sa djelimičnim priznanjem (boldirano) i oko 30 zavisnih teritorija (italik).

Turska lira

Turska lira (oznaka: (do 1. marta 2012: TL); tur.: Türk lirası; ISO 4217: TRY) je zvanična valuta Republike Turske. Pored Turske, koristi se i na Sjevernom Kipru. Turska lira je podijeljena na 100 kuruša (kuruş). Trenutni kurs (31. decembra 2012.) turske lire je 1 € = 2,36 TRY (1 TRY= 0,42 €).

Na prednjim stranama svih novčanica koje su trenutno u opticaju i naličjima svih trenutno važećih kovanica nalazi se portret prvog predsjednika Republike Turske Kemal-paše Atatürka. Historijske novčanice iz druge, treće i četvrte serije su imale portret turskog generala, premijera i drugog predsjednika İsmeta İnönüa na prednjoj strani. Ova izmjena dizajna lica novčanica je načinjena 12. januara 1926. godine u skladu sa tadašnjim novim zakonom, a ukinula ga je Demokratska stranka nakon Drugog svjetskog rata. Monetarna politika je usvojena sa ciljem da se zadrži nivo cijena i financijska stabilnost putem propisanog nivoa obaveznih rezervi i uskog raspona kretanja kamatne stope zbog nedavne globalne ekonomske krize dok je nivo proizvodnje opao.

Zimbabveanski dolar

Zimbabveski dolar je novac države Zimbabve. Jedan zimbabveski dolar ima 100 centi. Kovani novac od jednog centa više nije u opticaju. Od augusta 2006. godine u opticaju je novi zimbabveski dolar (ZWD) u vidu bonova koji je zamijenio stari u paritetu 1.000 starih zimbabveskih dolara = 1 novi zimbabveski dolar. U septembru 2006. za 1 američki dolar na crnom tržištu se moglo dobiti oko 1.000 novih zimbabveskih dolara, a u decembru oko 3.000. Narodna banka Zimbabvea ne vrši prodaju niti otkup deviza.

Bonovi se štampaju u apoenima od 1, 5, 10, 50 centi te 1, 10, 20, 50, 100, 500, 1.000, 10.000 i 100.000 dolara.

Na kraju 2006. godine inflacija (hiperinflacija) na godišnjem nivou iznosila je 1099 %, a procjenjuju se da bi u 2007 godini stopa inflacija mogla biti i preko 4000 %.

Međunarodni kod valute je ZWD.

Sjeverna Amerika
Srednja Amerika
Karibi
Južna Amerika

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.