Čile

Čile (španski: Chile), službeno Republika Čile (španski: República de Chile / izgovor/), jest suverena država u Južnoj Americi, smještena na jugu kontinenta, između Pacifika na zapadu i Anda na istoku. Zemlja je izdužena 4.630 km u smjeru sjever-jug, s najvećom širinom od 430 km. Na sjeveru graniči s Peruom, na sjeveroistoku s Bolivijom te na istoku s Argentinom.

Čile je danas jedna od najstabilnijih i najnaprednijih država Južne Amerike, sa ekonomijom visokog dohotka i visokim životnim standardom.[1] Ova država predvodi latinoameričke nacije po rangiranju indeksa ljudskog razvoja, konkurentnosti, prihoda po glavi stanovnika, globalizacije, stanja mira, ekonomskih sloboda i niske percepcije korupcije.[2] Također, u regionalnom pogledu Čile je visokorangiran po pitanju održivosti države i demokratskog razvoja.[3] Čile je jedini južnoamerički član Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), kojoj se pridružio 2010. godine. Trenutno ima i najniži stepen ubistava u Južnoj Americi. Čile je jedan od osnivač Ujedinjenih nacija, Unije južnoameričkih država (UNASUR) i Zajednice latinoameričkih i karipskih država (CELAC).

Republika Čile
República de Chile
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna"Himno Nacional de Chile"

Položaj Čilea na karti
Položaj Čilea
Službeni jezik španski
Državno uređenje Unitarna, predsjednička ustavna republika
 -  Predsjednik Michelle Bachelet
Nezavisnost 12. februar 1818 
Površina
 -  Ukupno 756.950 km2 (38.)
 -  Vode (%) 1,07
Stanovništvo
 -  Ukupno 16.800.000 (60.)
 -  Gustoća stanovništva 22/km2 
Valuta Čileanski peso
Vremenska zona UTC-4
Internetska domena .cl
Pozivni broj +56

Geografija

Mapa administrativo de Chile

Pustinja Atacama na sjeveru zemlje sadrži velika mineralna bogatstva, prvenstveno bakar i nitrate.

Najveći dio stanovništva i poljoprivrednog zemljišta koncentrirani su u relativno maloj središnoj dolini u kojoj se nalazi i glavni grad Santiago. Ova je regija i historijsko središte Čilea iz koje se zemlja širila prema sjeveru i jugu.

Južni Čile bogat je šumama i pašnjacima, a reljefom dominira niz vulkana i jezera. Južna je obala labirint fjordova, zaljeva, prolaza, te zavojitih poluostrva i ostrva. Istočnu granicu zemlje čine Ande u kojima se nalazi najviši vrh Nevado Ojos del Salado (6.880 m).

Čile kontrolira i Uskršnje ostrvo, najistočnije ostrvo Polinezije, te Ostrvo Robinsona Crusoea u arhipelagu Juan Fernández. Polaže pravo i na velik dio Antarktike.

Historija

Prije oko 10.000 godina na područje današnjeg Čilea doselili su se preci Američkih Indijanaca. Kratko su vrijeme sjevernim Čileom gospodarili Inke, ali u znatnijem naseljavanju spriječio ih je otpor domorodaca i udaljenost od središta njihove države.

Pedro de Valdivia
Pedro de Valdivia

Godine 1520. Portugalac Ferdinand Magellan, oplovljavajući po prvi put Zemljinu kuglu, otkrio je južni prolaz koji se danas po njemu zove Magelanov prolaz. Sljedeći kontakt Evropljana s Čileom zbio se kad je Španac Diego de Almagro sa grupom konkvistadora stigao ovamo iz Perua 1535. u potrazi za zlatom, ali se ubrzo vratio praznih ruku.

Prvo stalno evropsko naselje, Santiago, osnovao je 1541. Pedro de Valdivia, jedan od časnika Francisca Pizzara. Umjesto željenih nalazišta zlata i srebra Španci su se okrenuli poljoprivredi u središnoj dolini Čilea. Područje je postalo dijelom Potkraljevstva Peru. Kolonizatori su se ubrzo suočili s otporom domorodaca, najviše naroda Mapuche u čijoj je pobuni 1553. ubijen Valdivia i uništeno nekoliko većih naselja. Ukidanje ropstva u koloniji 1683. smanjilo je napetosti između dviju grupa.

Dolazak Napoleonovog brata Josepha na špansko prijestolje 1808. potakao je koloniju na pobunu. Dana 18. septembra 1808. stvoreno vijeće koje je trebalo predstavljati Ferdinanda, nasljednika svrgnutog kralja, proglasilo je Čile autonomnom republikom unutar španlske monarhije. Uskoro su postali sve glasniji zahtjevi za punom neovisnošću. Pokušaji Španije da obnovi svoju vlast doveli su do oružanih borbi.

Ohiggins
Bernardo O'Higgins

Povremeni sukobi trajali su do 1817, kada je vojska pod vodstvom Bernarda O'Higginsa, najpoznatijeg čileanskog domoljuba, i Joséa de San Martína, heroja argentinske borbe za nezavisnost, prešla Ande i u Čileu pobijedila rojaliste. Dana 12. februara 1818. Čile je proglašen nezavisnom republikom s O'Higginsom kao predsjednikom. Političke promjene nisu bile popraćene društvenima, tako da je čileansko društvo 19. vijeka očuvalo raslojenu kolonijalnu strukturu s velikim uticajem moćnih obitelji i Katoličke crkve. Nakon političkih borbi oko uređenja države, postignut je kompromis prema kojem je stvoreno jako predsjedništvo, ali pod kontrolom velikih zemljoposjednika.

Prema kraju 19. vijeka središnja je vlast dovršila kolonizaciju čileanskog juga i pobijedila ostatke naroda Mapuche. Godine 1881. ugovorom s Argentinom potvrđen je čileanski suverenitet nad Magelanovim prolazom. U Pacifičkom ratu vođenom od 1879. do 1883. protiv Perua i Bolivije Čile se proširio za gotovo jednu trećinu dotadašnjeg teritorija na sjever i oduzeo Boliviji izlaz na more, dobivši vrijedna ležišta nitrata koja su zemlji donijela značajno bogatstvo.

Poslije kratkog Čileanskog građanskog rata 1891. došlo je do preraspodjele političke moći između predsjednika i kongresa (parlamenta) i Čile je postao parlamentarna demokratije. U ratu je ojačala i pozicija čileanske financijske oligarhije, osobito bankarske kuće Edwards povezane sa stranim investitorima. Ipak, srednja i radnička klasa ojačale su do 1920-ih dovoljno da bi mogle izabrati reformski orijentiranog predsjednika, Artura Alessandija Palmu, čiji je program djelomično blokirao konzervativni kongres. Palmine reformske težnje bile su pomiješane s divljenjem prema nekim elementima Mussolinijeve korporativne države. U dvadesetima su se pojavile i prve marksističke grupe sa značajnom podrškom.

Vojnim udarom generala Luisa Altamirana 1924. započelo je razdoblje političke nestabilnosti koje je potrajalo do 1932. Najduže se na vlasti zadržao general Carlos Ibáñez koji je i prepustio 1931. vlast demokratski izabranom nasljedniku. Uslijedila je dvadesetogodišnja dominacija Radikalne stranke, bliske srednjoj klasi, tokom koje je država povećala svoju ulogu u privrednom životu.

Jačanje srednje klase dovelo je do političke aktivacije nižih slojeva stanovništva pa je na izborima 1964. pobijedila Kršćansko-demokratska stranka Čilea na čelu s Eduardom Freijem Montalvom koja je obećala reforme u korist siromašnijih seljaka i provođenje agrarne reforme te nacionalizaciju najvećih rudnika bakra. Ipak, Frei se u ostvarivanju svojih obećanja susreo s otporom na oba kraja političkog spektra, tako da je u radikaliziranoj političkoj klimi na izborima 1970. za predsjednika izabran marksistički senator Salvador Allende, vođa koalicije "Narodno jedinstvo" koja je uključivala socijaliste, komuniste, radikale i socijaldemokrate te disidente Kršćansko-demokratske stranke.

Allendeov je program predviđao nastavak i jačanje procesa agrarne reforme i uvođenje društvenog vlasništva nad najvećim privrednim subjektima. Snažno su mu se usprotivili strani investitori i započeli s povlačenjem svojih uloga iz čileanske privrede, a zbog približavanja zemljama Istočnog bloka Allendeu su se suprotstavile i SAD koje su iskoristile svoj uticaj u međunarodnim financijskim institucijama za otežavanje privrednog položaja Čilea. U prvoj godini mandata Allendeove su mjere dovele do izvjesnog poboljšanja ekonomskog stanja, ali već 1972. ekonomija je počela posrtati, a politička se situacija zaoštrila s čestim sukobima Allendeovih pristaša i protivnika.

Tokom 1973. inflacija se otela kontroli i zaredali su štrajkovi u mnogim djelatnostima. Dana 11. septembra 1973. Allende je zbačen u vojnom udaru izvedenom uz podršku CIA-e. Umro je istog dana pod nerazjašnjenim okolnostima u predsjedničkoj palači, a vlast je preuzela vojna hunta pod vodstvom generala Augusta Pinocheta. Prve godine vojne vladavine bile su obilježene brojnim kršenjima ljudskih prava i pogubljenjima političkih protivnika. Novi je ustav potvrđen na referendumu sumnjive demokratičnosti 1980. i prema njemu je Pinochet izabran za predsjednika uz osmogodišnji mandat. Krajem 1980-ih režim je postupno dopustio veću slobodu govora, javnog okupljanja i političke aktivnosti. Ekonomska je politika vojne vlade bila gotovo potpuno liberalna, nasuprot dotadašnjem uplitanju države u ekonomiju, što je pogodovalo domaćim i stranim ulaganjima, premda industrija bakra i drugi veliki rudnici nisu vraćeni prijašnjim vlasnicima.

Na referendumu 5. oktobra 1988. general Pinochet nije uspio dobiti drugi osmogodišnji mandat. Godinu dana kasnije za predjsjednika je izabran kršćanski demokrat Patricio Aylwin na čelu široke koalicije 16 stranaka. Godine 1993. predsjednikom je postao Eduardo Frei Ruiz-Tagle, sin bivšeg predsjednika Freija Montalve, a 1999. u drugom je krugu pobijedio kandidat Socijalističke stranke Ricardo Lagos.

Stanovništvo

Bachelet y campeones de polo
Čileanska reprezentacija

Čile su mješavina različitih etničkih grupa, dominantno potomaka evropskih doseljenika.[4] [5] [6] Čine oko 52,7% i 90% populacije.[7] [8] Valovi doseljenika iz evropskih zemalja stigli su u Čile krajem 19. vijeka i početkom 20. vijeka: Nijemci, Francuzi, Britanci, Irci, Poljaci, Italijani, Španci, Rusi, Hrvati, Srbi i drugi, kao i manji broj doseljenika s Bliskog istoka.

Hrvatska zajednica u Čileu broji oko 380.000 ljudi i naročito je brojna na sjeveru, u Antofagasta, u području oko glavnog grada Santiaga, te na jugu zemlje (Ognjena zemlja, Porvenir, Punta Arenas). Najviše iseljenika je s Brača koji su u Čile došli zbog zlatne groznice krajem 19. stoljeća.[9]

Izvorno indijansko stanovništvo sačinjava oko 3,2% ukupnog stanovništva.

Među religijama prevladava katoličanstvo, koje država podupire iako nije službena religija.
Osim katolika, postoji i veći broj pripadnika židovske religije i protestanata. Katolika je 70%, protestanata 15,1%[10].

Ekonomija

Čile spada u srednje razvijene zemlje. Nakon kratke ekonomske krize krajem 1990-ih ekonomija ponovno bilježi visoke stope rasta. Najvažniji izvozni proizvodi su bakar, voće, riba, vino, papir i dr. BDP je za 2004. procijenjen na 10.400 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.

Također pogledajte

Reference

  1. ^ "SOCIAL PROGRESS INDEX 2015 : EXECUTIVE SUMMARY" (PDF). 2.deloitte.com. Pristupljeno 2. 8. 2017.
  2. ^ "Human and income poverty: developing countries". UNDP. Arhivirano s originala, 12. 2. 2009.
  3. ^ "World Development Indicators". World Bank. 17. 4. 2012. Pristupljeno 12. 5. 2012.
  4. ^ "SOCIAL IDENTITY Marta Fierro Social Psychologist.". Arhivirano s originala, 25 Februar 2009. Pristupljeno 25 Februar 2009. Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate=, |accessdate= (pomoć)
  5. ^ "massive immigration of European Argentina Uruguay Chile Brazil". Arhivirano s originala, 25 Februar 2009. Pristupljeno 16 Mart 2009. Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate=, |accessdate= (pomoć)
  6. ^ "Latinoamerica.". Arhivirano s originala, 18 Mart 2009. Pristupljeno 16 Mart 2009. Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate=, |accessdate= (pomoć)
  7. ^ "Composición Étnica de las Tres Áreas Culturales del Continente Americano al Comienzo del Siglo XXI" (PDF).
  8. ^ "Argentina, como Chile y Uruguay, su población está formada casi exclusivamente por una población blanca e blanca mestiza procedente del sur de Europa, más del 90% E. García Zarza, 1992, 19.". Arhivirano s originala, 25 Decembar 2009. Pristupljeno 10 Maj 2009. Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate=, |accessdate= (pomoć)
  9. ^ "Splitski osnovnoškolci rođeni u Čileu.". Arhivirano s originala, 17 Septembar 2011. Pristupljeno 10 Maj 2009. Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć); Provjerite vrijednost datuma kod: |archivedate=, |accessdate= (pomoć)
  10. ^ https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/ci.html

Vanjski linkovi

.cl

.cl je najviši Internet domen za Čile. Čileanski univerzitet je zadužen za ovu domenu.

Copa América

Campeonato Sudamericano Copa América, poznatije kao Copa América je međunarodno nogometno takmičenje nacionalnih nogometnih ekipa članica CONMEBOL-a za određivanje kontinentalnog prvaka Južne Amerike. Ovo je najstarije međunarodno kontinentalno nogometno takmičenje.Sadašnji format turnira uključuje dvanaest ekipa. Konfederacija CONMEBOL ima samo deset članova pa se dodatne dvije reprezentacije pozivaju iz drugih FIFA-inih konfederacija; Kostarika, Meksiko i Sjedinjene Američke Države su redovno dobivale pozivnicu za učešće na prvenstvu. Prvi put pozivanja ostalih reprezentacija koje nisu članice CONMEBOL-a se desio 1993. godine. Na 43. prvenstva Južne Amerike sedam nacionalnih timova je uspjelo osvojiti naslov. Urugvaj je trenutni prvak i najuspješnija ekipa na turniru sa 15 osvojenih šampionskih titula.

Copa América je jedan od najprestižnijih i najgledanijih sportskih događaja u svijetu. Prvak Copa Américe stiče pravo da učestvuje u narednom izdanju FIFA Kupa konfederacija.

Copa América 1979.

Copa América 1979. je bilo 31. kontinentalno nogometno takmičenje Južne Amerike. Turnir nije imao fiksnog domaćina te se igrao na području cijelog kontinenta od 18. jula do 12. decembra 1979. godine. Ovo je bilo drugo prvenstvo gdje su učestvovale sve članice CONMEBOL-a. Peru kao aktuelni prvak nije igrao grupnu fazu nego je odmah bio uključen u polufinale takmičenja. Na kraju šampionata Paragvaj je drugi put u svojoj historiji osvojio šampionsku titulu. Drugo mjesto je osvojio Čile a treće Brazil. Jorge Peredo i Eugenio Morel su bili najbolji strijelci prvenstva sa četiri postignuta gola.

Copa América 1987.

Copa América 1987. je bilo 33. kontinentalno nogometno takmičenje Južne Amerike. Prvenstvo je ovog puta imalo fiksnog domaćina za razliku od prethodna tri koja su se igrala na području cijelog kontinenta i igrao se u Argentini od 27. juna do 12. jula 1987. godine. Na turniru su učestvovale sve članice CONMEBOL-a. Urugvaj kao aktuelni prvak nije igrao grupnu fazu nego je odmah bio uključen u polufinale takmičenja. Na kraju šampionata Urugvaj je 13. put u svojoj historiji osvojio šampionsku titulu. Drugo mjesto je osvojio Čile a treće Kolumbija. Arnoldo Iguarán, reprezentativac Kolumbije je bio najbolji strijelac prvenstva sa četiri postignuta gola.

Copa América 1991.

Copa América 1991. je bilo 35. kontinentalno nogometno takmičenje Južne Amerike. Prvenstvo se odigralo u Čileu od 6. do 21. jula 1991. godine. Na turniru su učestvovale sve članice CONMEBOL-a. Na kraju šampionata Argentina je 13. put u svojoj historiji osvojila šampionsku titulu. Drugo mjesto je osvojio Brazil a treće Čile. Gabriel Batistuta, reprezentativac Argentine je bio najbolji strijelac prvenstva sa šest postignutih golova.

Copa América 1999.

Copa América 1999. je bilo 39. kontinentalno nogometno takmičenje Južne Amerike. Prvenstvo se odigralo u Paragvaju od 29. juna do 18. jula 1999. godine. Na turniru je učestvovalo 12 ekipa od koji su dvije ekipe bile koje nisu članice CONMEBOL-a: Meksiko i Japan. Na kraju prvenstva Brazil je šesti put u svojoj historiji osvojio šampionsku titulu. Drugo mjesto je osvojio Urugvaj a treće Meksiko. Ronaldo i Rivaldo su bili najbolji strijelci prvenstva sa pet postignutih golova.

Copa América 2001.

Copa América 2001. je bilo 40. kontinentalno nogometno takmičenje Južne Amerike. Prvenstvo se odigralo u Kolumbiji od 11. do 29. jula 2001. godine. Na turniru je učestvovalo 12 ekipa. Na kraju prvenstva Kolumbija je prvi put u svojoj historiji osvojila šampionsku titulu. Drugo mjesto je osvojio Meksiko a treće Honduras. Víctor Aristizábal, reprezentativac Kolumbije je bio najbolji strijelac prvenstva sa šest postignutih golova.

Copa América 2015.

Campeonato Sudamericano Copa América 2015. poznat kao Copa América 2015. je bilo 44. kontinentalno nogometno takmičenje Južne Amerike. Prvenstvo se odigralo u Čileu od 11. juna do 4. jula 2015. godine. Na turniru je učestvovalo 12 ekipa iz dvije konfederacije. Na kraju prvenstva Čile je prvi put u svojoj historiji osvojio šampionsku titulu. Drugo mjesto je osvojila Argentina a treće Peru. Paolo Guerrero, reprezentativac Perua i Eduardo Vargas, reprezentativac Čilea su bili najbolji strijelci prvenstva sa četiri postignuta gola.

Južna Amerika

Južna Amerika je jedan od 7 zemljinih kontinenata. Nalazi se na zapadnoj hemisferi i skoro cijelim dijelom pripada južnoj zemljinoj polulopti. Ponekad se smatra kao podkontinent Amerike, termin koji koriste nacije španskog govornog područja i u glavnom se koristi u Južnoj Americi.

Okružena je Tihim okeanom na zapadu, Atlantskim okeanom na istoku, Sjevernom Amerikom i Karipskim morem na sjeverozapadu. Sastoji se od 12 suverene države: Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Ekvador, Gvajana, Paragvaj, Peru, Surinam, Urugvaj i Venecuela i dva nesuverena područja – Francuska Gvajana (francuska prekomorska teritorija) i Folklandska ostrva, britanska prekomorska teritorija sa kojom je Ujedinjeno Kraljevstvo u sporu sa Argentinom. Osim toga, holandska ABC ostrva Trinidad i Tobago se također mogu smatrati dijelom ovog kontinenta.

Zauzima površinu od 17.840.000 km2 i po tome kriteriju četvrti je kontinent. Prema procjeni iz 2005. godine, u Južnoj Americi je živjelo 371.090.000 stanovnika i peti je najmnogoljudniji kontinent poslije Azije, Afrike, Evrope i Sjeverne Amerike. Brazil je najveća država a ujedno i najmnogoljudnija sa više od polovine ukupnog stanovništva kontinenta. Nakon Brazil najviše stanovnika naseljava Kolumbiju, Argentinu, Venecuelu i Peru.Većina stanovništva živi u blizini zapadne ili istočne obale kontinenta dok su unutrašnjost i krajnji jug rijetko naseljeni. Geografijom zapadnog dijela kontinenta dominiraju Andi, planinski lanac mlađe geološke starosti. Nasuprot tome, istočni dio se sastoji od brdsko planinskih područja i velikih nizina ispresjecanih rijekama Amazon, Orinoco i Paraná.

Veći dio kontinenta leži u tropskom području.

Južnoameričko prvenstvo u nogometu 1941.

Južnoameričko prvenstvo u nogometu 1941. je bilo 16. kontinentalno nogometno takmičenje Južne Amerike. Turnir je odigran u Čileu od 2. februara do 4. marta 1941. godine. Na prvenstvu je učestvovalo pet ekipa. Argentina je šesti put u svojoj historiji osvojila šampionsku titulu. Drugo mjesto je osvojio Urugvaj a treće Čile. Juan Marvezzi, reprezentativac Argentine je bio najbolji strijelac prvenstva sa pet postignutih golova.

Južnoameričko prvenstvo u nogometu 1967.

Južnoameričko prvenstvo u nogometu 1967. je bilo 29. kontinentalno nogometno takmičenje Južne Amerike. Turnir je odigran u Urugvaju od 17. januara do 2. februara 1967. godine. Ovo je bilo i prvo prvenstvo gdje su se igrale kvalifikacije. Na prvenstvu je učestvovalo šest ekipa. Urugvaj je 11. put u svojoj historiji osvojio šampionsku titulu. Drugo mjesto je osvojila Argentina a treće Čile. Luis Artime, reprezentativac Argentine je bio najbolji strijelac prvenstva sa pet postignutih golova.

Nogometna reprezentacija Čilea

Nogometna reprezentacija Čilea predstavlja Čile na međunarodnim nogometnim takmičenjima i pod kontrolom je Nogometnog saveza Čilea.

Santiago de Chile

Santiago (španski: Santiago de Chile) jest glavni i najveći grad južnoameričke države Čile, ujedno i centar njegove najveće konurbacije (širi Santiago). Grad se nalazi u centralnoj dolini države, na nadmorskoj visini od 520 m iznad mora. Iako je Santiago glavni grad, zakonodavna tijela su smještena u priobalnom gradu Valparaíso, zapadno od Santiaga. Prema popisu iz 2002. godine grad je imao 5.428.590 stanovnika.

Siguran ekonomski rast Čilea je pretvorio Santiago u jedno od najrazvijenijih metropolskih područja Latinske Amerike, sa obimnim prigradskim razvojem, desetinama šoping centara, i impresivnom arhitekturom visokih zgrada. Santiago je jedan od svjetskih Alfa gradova i ima veoma savremenu prevoznu infrastrukturu, uključujući i rastuću mrežu Santiago metroa, kao i napore u modernizaciji autobuskog saobraćaja.

U okviru razvoja transporta sagrađen je kružni i gradski autoput, čiji se dijelovi nalaze pod zemljom, pa i ispod glavne gradske rijeke Mapocho, spajajući najdalje istočne i zapadne dijelove grada, vožnjom koja traje 25 minuta.

Santiago je regionalno središte mnogih multinacionalnih kompanija i financijski je centar.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1930.

Prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu održano je 1930. godine u Urugvaju, zbog toga što je Urugvaj bio dvostruki nogometni pobjednik Olimpijskih igara i zbog činjenice što je 1930. bila stogodišnjica urugvajske nezavisnosti. Prvi domaćini su ujedno postali i svjetski prvaci, pobijedivši Argentinu u finalu rezultatom 4–2.

Ovo Svjetsko prvenstvo bilo je jedino u kojem su se reprezentacije našle u glavnom turniru bez kvalifikacija. Reprezentacijama su se dijelile pozivnice. Problem za evropske momčadi bilo je dugo putovanje preko Atlantskog okeana i plaćanje skupih karata za brodove. Zato je FIFA-in tadašnji predsjednik Jules Rimet obećao da će troškove putovanja snositi FIFA. Na kraju su četiri evropske ekipe odlučile su se natjecati: Belgija, Francuska, Jugoslavija i Rumunija.

Ždrijebom je odlučeno da će se ekipe raspodijeliti u 4 grupe. Sve utakmice odigrale su se u glavnom gradu Urugvaja Montevideu. Prve utakmice odigrale su se 13. jula 1930. gdje je Francuska pobijedila Meksiko rezultatom 4–1. Strijelac prvog gola svih Svjetskih prvenstava bio je Francuz Lucien Laurent postigavši gol u 19. minuti utakmice. Na drugoj utakmici, SAD su pobijedile Paragvaj rezultatom 3–0. Na toj utakmici Bert Patenaud bio je prvi nogometaš koji je ostvario takozvani "hat-trick".

Pobjednici grupa plasirali su se u polufinale. To su bili Argentina, Jugoslavija, Sjedinjene Američke Države i Urugvaj.

U polufinalima utakmicama Urugvaj je pobijedio Jugoslaviju, a Argentina Sjedinjene Američke Države identičnim rezultatom 6–1. Utakmica za treće mjesto između Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država nije odigrana. U finalu Argentina i Urugvaj nisu se mogli dogovoriti oko nogometne lopte, pa se jedno poluvrijeme igralo s argentinskom, a drugo s urugvajskom loptom. Prvo poluvrijeme je pripalo Argentini rezultatom, međutim, u u drugom poluvremenu Urugvajci postižu tri gola te konačnim rezultatom 4–2 postaju prvi šampioni prvog Svjetskog prvenstva u nogometu.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1950.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1950. bilo je četvrto po redu Svjetsko prvenstvo u nogometu koje je održano u Brazilu od 24. juna do 16. jula 1950. godine. Šampionsku titulu osvojio je Urugvaj pobijedivši u odlučujućoj utakmici domaćina Brazil. Bronzana medalja pripala je Švedskoj. Prvobitno je bilo 16 ekipa ali su se Turska, Škotska i Indija povukli sa takmičenja. Na prvenstvu je učestvovalo 13 reprezentacija raspoređenih u četiri grupe. Pobjednici sve četiri grupe kvalificirali su se u narednu finalnu grupu takmičenja. Na prvenstvu je odigrano 22 utakmice gdje je postignuto 88 golova što je prosječno iznosilo 4 postignuta gola po utakmici. Najbolji stijelac turnira bio je reprezentativac Brazila Ademir sa 8 postignutih golova.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1962.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1962. bilo je sedmo po redu Svjetsko prvenstvo u nogometu koje je održano u Čileu od 30. maja do 17. juna 1962. godine. Šampionsku titulu osvojio je Brazil pobijedivši u finalnoj utakmici Čehoslovačku. Bronzana medalja pripala je Čileu. Na takmičenju je učestvovalo 16 reprezentacija. Na prvenstvu su odigrane 32 utakmice gdje je postignuto 89 golova što je prosječno iznosilo 2.78 postignutih golova po utakmici. Najbolji strijelci turnira po četiri postignuta gola bili su Garrincha, Vavá, Leonel Sánchez, Dražan Jerković, Flórián Albert i Valentin Ivanov.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1966.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1966. bilo je osmo po redu Svjetsko prvenstvo u nogometu koje je održano u Engleskoj od 11. do 30. jula 1966. godine. Šampionsku titulu osvojila je Engleska pobijedivši u finalnoj utakmici Zapadnu Njemačku. Bronzana medalja pripala je Portugalu. Na takmičenju je učestvovalo 16 reprezentacija, te odigrane 32 utakmice gdje je postignuto 89 golova što je prosječno iznosilo 2.78 postignutih golova po utakmici. Najbolji strijelac turnira bio je reprezentativac Portugala Eusébio sa 9 postignutih golova.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 2014.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 2014. jeste nogometni turnir u organizaciji FIFA-e, koji se odigrao od 12. juna do 13. jula 2014. u Brazilu. Prvak svijeta je postala reprezentacija Njemačke, pobijedivši Argentinu rezultatom 1-0. Ovo je prvi naslov Njemačkoj nakon ujedinjenja 1990. godine.

Ovo je bilo drugi put da ta zemlja bude domaćin takmičenja, jer je to prvi put bila 1950. Brazil je postao peta država sa dvostrukim domaćinstvom prvenstva nakon Meksika, Italije, Francuske i Njemačke.

To je bilo prvo svjetsko prvenstvo u Južnoj Americi nakon onog iz 1978. u Argentini i drugo uzastopno prvenstvo održano na južnoj hemisferi.

17 gradova iskazalo je interes da budu izabrani kao domaćini prvenstva: São Paulo, Rio de Janeiro, Belo Horizonte, Porto Alegre, Brasília, Belém, Campo Grande, Cuiabá, Curitiba, Florianópolis, Fortaleza, Goiânia, Manaus, Natal, Recife/Olinda (jedan stadion će koristiti oba grada), Rio Branco i Salvador. Maceió je odustao.

U skladu s FIFA-inom praksom, samo jedan grad može koristiti 2 stadiona, a broj gradova domaćina ograničen je na između 8 i 10. Brazilska konfederacija tražila je odobrenje da najbolje nogometaše svijeta ugosti u 12 gradova. 26. decembra 2008. FIFA je dala zeleno svjetlo za plan za 12 gradova domaćina.

Gradovi su odabrani 31. maja 2009. Odbijeni su Belém, Campo Grande, Florianópolis, Goiânia i Rio Branco.

Čile na Svjetskom prvenstvu u atletici 2017.

Čile na Svjetskom prvenstvu u atletici 2017. u Londonu od 4. do 13. augusta 2017. predstavljalo je devet sportista u sedam disciplina.

Suverene
države
Zavisne
teritorije
Članice

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.